Dana 11. jula 1995. godine, srpske snage su ušle u Srebrenicu – zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija – i u narednim danima sistematski pogubile više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Trideset godina kasnije, ožiljci tog genocida i dalje obilježavaju živote preživjelih, porodica žrtava, ali i političku stvarnost Bosne i Hercegovine.

„Pad Srebrenice završio se stravičnim masakrom nad muslimanskim stanovništvom. Dokazi koje je iznio tužilac opisuju scene nezamislive brutalnosti: muškarci pogubljeni i bačeni u masovne grobnice, stotine živi zakopani, žene i djeca ubijani, čovjek natjeran da jede jetru vlastitog unuka“, riječi su sudije Fouada Riada iz Haškog tribunala u novembru 1995, kada su Radovan Karadžić i Ratko Mladić prvi put optuženi za genocid.

Vrhunac etničkog čišćenja

Historijska, ali i pravna analiza događaja ukazuje na to da masakr u Srebrenici nije bio izolovan slučaj, već kulminacija planske kampanje etničkog čišćenja. Već u maju 1992. godine, Karadžić je iznio „strateške ciljeve“ srpskog naroda u BiH, među kojima je prvi bio razdvajanje od Bošnjaka i Hrvata – što je u praksi značilo fizičko uklanjanje nesrpskog stanovništva s određenih teritorija.

„Srebrenica je jedinstven slučaj masakra hiljada ljudi koji su danima, planski, pogubljivani i zakopavani u masovne grobnice. Većina žrtava bili su civili“, kaže historičarka Iva Vukušić sa Univerziteta u Utrechtu, piše France24.hr.

Uloga međunarodne zajednice: zona sigurnosti bez zaštite

Iako je Srebrenica 1993. godine proglašena „zaštićenom zonom“ UN-a, u julu 1995. godine holandski mirovnjaci nisu uspjeli da spriječe pad grada. Nakon što su zarobljeni i vođeni kao taoci, nizozemski vojnici predaju kontrolu nad gradom Mladićevim trupama, koje potom selektivno razdvajaju muškarce i dječake od žena i djece, odvode ih u obližnje šume i škole – i ubijaju. Mnogi su pokušali bijeg pješice, kroz šumu – od kojih je samo 3.400 preživjelo.

Zbog izostanka odlučne reakcije, UN i Zapad su optuženi za pasivnost i prešutnu saučesnost. Zračni udari, kojima se prijetilo, nikada nisu naređeni.

Pravda – djelimična, ali historijski značajna

Od kraja 1995. godine, Haški tribunal podiže optužnice, a ukupno je više od 50 osoba osuđeno zbog zločina u Srebrenici – od čega 20 za genocid. Karadžić i Mladić su osuđeni na doživotne kazne zatvora.

„Zločin genocida uključivao je čitav lanac odgovornosti – od planera i naredbodavaca do direktnih izvršilaca. Ipak, mnogi nikada nisu procesuirani“, kaže Muamer Džananović, direktor Instituta za istraživanje zločina i međunarodno pravo u Sarajevu. No, ističe da se značaj Haškog tribunala ne smije umanjivati – zbog pravnog i historijskog nasljeđa, uključujući stotine hiljada stranica dokaza.

Ujedinjene nacije priznaju genocid, Beograd negira

UN su 2024. godine proglasile 11. juli za međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici – uprkos snažnom protivljenju Srbije. Predsjednik Aleksandar Vučić osudio je inicijativu, tvrdeći da Srbi „nisu genocidan narod“. Profesor James Gow s King’s Collegea u Londonu ocjenjuje da Vučić koristi nacionalističku retoriku za domaće političke poene, ali podsjeća da rezolucija nigdje ne spominje Srbe ili Srbiju kao kolektivne krivce.

U Republici Srpskoj se genocid kontinuirano negira, a broj žrtava dovodi u pitanje. „Prva faza poricanja bila je fizička – premještanje tijela iz prvobitnih grobnica. Druga je politička i institucionalna – kroz sistemsku negaciju zločina“, upozorava Džananović.

Opasna retorika i prijetnje secesijom

Milorad Dodik posljednje dvije godine provodi političke i zakonske inicijative koje prijete secesijom RS-a. U martu 2025. odbio je poziv državnog tužilaštva, nakon čega je izdat nalog za hapšenje zbog „napada na ustavni poredak“.

Uoči godišnjice, hiljade učesnika tradicionalnog Marša mira prošli su šumama kojima su Bošnjaci 1995. pokušali pobjeći iz pakla. U mezarju u Potočarima, gdje je do danas ukopano gotovo 7.000 žrtava, sahranjeni su i novi identifikovani posmrtni ostaci.

Još hiljade nestalih, još više boli

Više od 1.000 osoba još se vodi kao nestalo. „Mnogi nikada neće biti pronađeni. Njihovi ostaci su uništeni, razneseni, spaljeni ili previše oštećeni za identifikaciju“, kaže Vukušić.

Profesorica Lara Nettelfield sa Univerziteta u New Yorku naglašava da je ključno fokusirati se na potrebe preživjelih: „Mnogi još žive u poricanju, diskriminaciji i siromaštvu. Rat za njih nije završen.“

U intervjuu za France 24, Nettelfield povlači i paralelu s današnjim dešavanjima u Gazi: „Preživjeli iz Srebrenice nas podsjećaju zašto ne smijemo šutjeti. Njihova borba za istinu i pravdu inspiracija je drugima.“