Izjava hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, izrečena na Dubrovnik Forumu, izazvala je niz nedoumica i otvorila važne historijsko-političke pitanja koja zaslužuju pažnju, piše Klix.ba. 

Naime, Radman je ustvrdio da Hrvati nikada ne bi potpisali Dejtonski sporazum "da su tada znali da se njegova načela neće primjenjivati u praksi", implicirajući da je ravnopravnost Hrvata narušena i da je izmjena Izbornog zakona ključ za "vraćanje balansa".

Problem s ovom izjavom je višeslojan i dobrim dijelom historijski neutemeljen. Prije svega, tvrdnja da bi Hrvati "odbili potpisati" Dejton da su znali kako će se on primjenjivati je svojevrsna retroaktivna konstrukcija — politička fikcija koja zanemaruje kompleksnost tadašnjih pregovora i historijsku evidenciju.

Washingtonski sporazum, ne Dejton, temelj je za poziciju Hrvata

Za razliku od onoga što sugerira Radman, pravni i politički temelj za institucionalnu poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini leži prvenstveno u Washingtonskom sporazumu iz 1994. godine, kojim je okončan hrvatsko-bošnjački sukob i uspostavljena Federacija BiH. Ustav FBiH, nastao na osnovu tog sporazuma, garantuje konstitutivnost Hrvata i Bošnjaka unutar Federacije. Dejtonski sporazum iz 1995. godine, koji je zaključio rat i uspostavio ustavno uređenje cijele BiH, nije derogirao taj dogovor, nego ga je inkorporirao u širi okvir.

Time je jasno da tvrdnja o Dejtonu kao "garantu ravnopravnosti" predstavlja nepotpunu i tendencioznu interpretaciju. Radman, čini se, zanemaruje da je upravo Washingtonski sporazum osigurao proporcionalno učešće Hrvata u institucijama Federacije, dok Dejton odražava kompromis između vojno-političkih stvarnosti kraja rata — uključujući i teritorijalni raspored i odnose snaga.

Dejton kao kompromis, ne prevara

Još jedan problematičan aspekt Radmanove izjave jeste insinuacija da su Hrvati, odnosno njihova delegacija u Dejtonu, bili nekako prevareni. To naprosto nije tačno. Prema svjedočenjima učesnika i brojnim zapisima, u Dejtonu se raspravljalo o različitim modelima izbora članova Predsjedništva BiH.

Delegacije su tražile dodatne garancije, primjerice kroz jaču ulogu Doma naroda, ali su te opcije bile odbijene. Uprkos tome, Franjo Tuđman je odlučio potpisati sporazum, svjestan da mehanizmi apsolutne zaštite etničkih interesa nisu usvojeni.

Drugim riječima, Hrvati su potpisali Dejton s punom sviješću o njegovim ograničenjima, u trenutku kad je međunarodna zajednica bila spremna završiti rat i podijeliti odgovornost među potpisnicima. Očigledno je da tadašnji hrvatski politički vrh nije smatrao mehanizme izbornog sistema dovoljnom preprekom da odustanu od sporazuma.

Politička retorika zamagljuje realnost

Izborni zakon u BiH svakako jeste tema koja zaslužuje racionalnu raspravu. Međutim, korištenje narativa o "narodu koji nikada ne bi potpisao sporazum" predstavlja opasan oblik političkog revizionizma koji zamagljuje činjenice i manipulira osjećajem kolektivne ugroženosti. Takva retorika ne doprinosi dijalogu niti rješavanju realnih problema. Naprotiv, jača animozitete i pokušava reinterpretirati povijesne događaje kako bi se ostvarili kratkoročni politički ciljevi.

Podsjetimo, Hrvati u BiH, kao konstitutivan narod, nisu nikada institucionalno isključeni — njihova prava su sadržana u Ustavu BiH i Ustavu FBiH. Problemi u predstavljanju su političke, a ne sistemske prirode: kada HDZ ne uspije ostvariti politički cilj, to ne znači da Hrvati kao narod nisu ravnopravni.

Realnost ravnoteže i političke odgovornosti

Važno je napomenuti i da Bošnjaci ne mogu zaobići Ustav Federacije, čak i kada imaju brojčanu prednost. Ustavna struktura Federacije BiH predviđa učešće svih konstitutivnih naroda u vlasti, kroz Dom naroda i druge mehanizme. U tom smislu, Hrvati ostaju nezaobilazan faktor u svim važnim političkim procesima. Zato tvrdnja da "nema ravnopravnosti" ima više političku nego pravnu težinu.

Na istom panelu na kojem je govorio Radman govorilo se i ruskom utjecaju u BiH, posebno kroz strukture Republike Srpske. U takvom kontekstu, insistiranje na reviziji Dejtona iz hrvatske perspektive bez uvažavanja cjelokupnog regionalnog i sigurnosnog konteksta djeluje kao da se takva koristi, a ne da je riječ o konstruktivom doprinosu stabilnosti.

Grlić Radmanova izjava nije tek diplomatska gaf ili emocionalna refleksija — ona je simptom šireg trenda u kojem se događaji iz rata, ali i nakon njega, reinterpretiraju kako bi služili dnevno-političkim agendama.

Ravnopravnost naroda u BiH se ne gradi manipulacijom prošlosti, nego iskrenim dijalogom i poštivanjem postojećih ustavnih okvira. Politički lideri u Hrvatskoj morali bi to imati na umu, ako im je zaista stalo do stabilnosti i evropskog puta Bosne i Hercegovine kojeg gotovo svakodnevno pominju.