Na Srebrenicu, Bratunac i Zvornik tada se, uvečer 11. srpnja, počeo spuštati teški zastor. U idućih pet-šest dana nitko u cijelom svijetu nije vidio, nije htio vidjeti, što se zbiva iza tog zastora. Nisu htjeli vidjeti i reagirati ni nizozemski vojnici UN-a ni njihovi nadređeni, ni oni na čijim su dalekim kompjuterskim ekranima titrale satelitske snimke masovnog ubijanja i stvaranja masovnih grobnica. Nisu htjeli ništa riskirati da bi spasili živote bosanskohecegovačkih muslimana. Nisu ni prstom mrdnuli, piše u knjizi “Beara” novinar i književnik Ivica Đikić.

Za samo sedmicu dana, VRS je pogubila preko osam hiljada muškaraca i dječaka Bošnjaka u Srebrenici i oko nje.

Trideset godina kasnije još se traga za hiljadu ubijenih.

Nakon zloglasne Kravice u Bratuncu, na području Orahovca, Ročevića, Kozluka, Petkovaca, Kula Grada, Vojne ekonomije Branjevo i Pilice, kako je utvrđeno presudama Haškog tribunala i Suda BiH, vršene su masovne egzekucije Srebreničana. Ovih dana smo obišli neke od ovih lokacija.

Dom kulture u Pilici

Nekadašnji Dom kulture u Pilici je danas zapuštena zgrada i nalazi se na glavnoj saobraćajnici nedaleko od Zvornika. Ničim nije obilježeno mjesto zločina iz dobro poznatih razloga i politike negiranja zločina i genocida.

Tek’ osušeni buketi cvijeća udruženja nestalih iz Srebrenice svjedoče da su tu ljeta 1995. godine dovedeni ljudi koji su maltretirani, izgladnjivani i ubijeni.

Foto: Slobodna Bosna

Pored spomenutog doma kulture u Pilici (na putu ka Bijeljini), nalaze se škole u Pilici, Roćevićima i Petkovcima, ali i lokacije na području Kozluka kod šljunkare u blizini obale Drine, te vojne ekonomije u Branjevu. Danas 30 godina kasnije ove škole su obnovljene, nove i ni na koji način ne govore da se tu sredinom jula autobusima dovoženi ljudi koji su završili u mnogim masovnim grobnicama na širem području Zvornika.

Osnovna škola "Nikola Tesla" u Pilici nekad i sada (Foto: Slobodna Bosna)

Osnovna škola u Roćevićima (Foto: Slobodna Bosna)

Lokacija Plješčare kod Kozluka gdje je u blizini pronađena masovna grobnica (Foto: Slobodna Bosna)

Sistemsko urušavanje svega što podsjeća na genocid

Porodice žrtava se i danas, nakon više od tri decenije, bore da označe mjesta egzekucija njihovih najmilijih. Za Dom kulture u Pilici znamo, nažalost, najviše po fotografijama kada članovi udruženja porodica ubijenih u genocidu obilježavaju godišnjice stradanja. Zanimalo nas je zašto nema slika škola u Pilici, Roćevićima, Patkovcima koje su danas 30 godina nakon genocida u Srebrenici obnovljene.

Ispred Doma kulture u Pilici (Foto: Slobodna Bosna)

Emir Suljagić, direktor MC Srebrenica u izjavi za “SB” ističe sljedeće: "Ima ih u istražnom materijalu, dokumentima Haga. A kod nas su i dalje škole."

Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović za "Slobodnu Bosnu" ukazuje na praksu negiranja zločina koja se nastavlja, te sistemskom urušavanju svega što podsjeća na zločin, a kao primjer ističe uništavanje lokacije zemljoradničke zadruga u Kravici gdje je ubijeno najmanje 1.300 zarobljenih Bošnjaka 13. jula 1995. godine od strane MUP-a i VRS-a.

“Entitet RS se godinama uporno bori da je pravni nasljednik, srpske Republike u BiH, dakle one tvorevine koja je pred MKSJ i MSP osuđena, presuđena za najteže ratne zločine uključujući i genocid. Upravo iz tih razloga, pokušavajući stvoriti kontinuitet na sve moguće načine pokušava zataškati zločine za koje je bez sumnje utvrđeno da su počinjeni.

Taj pokušaj ali samo pokušaj, jer je većina zločina utvrđena, otkrivena i sudski procesuirana, traje još od 1992. godine kad su počeli sa skrivanjem logora, zatim masovnih grobnica, zato danas i imamo, primarne, sekundarne i tericijalne grobnice, svi ti pokušaji su samo dodatno pokazali o namjeri i cilju koje je ta politika imala. Kako tad, tako i danas, skoro isti akteri”, kaže Tahirović i dodaje:

“Sklonili smo Karadžića, Mladića, i mnoge druge ali su ostali njihovi residivi poput Stevandića (komandanta SOS specijalne jedinice, gdje postoje presude tribunala ali nema volje u Tužilastvu BiH), Dodika koji je kao član skupštine te tzv. srpske Republike u BiH, otvoreno podržavao Milana Martića da granatira Zagreb, skupštine čiji je predsjednik, Momčilo Krajišnik osuđen za najteže zločine. Ista mantra ista ili slična lica. Ali bez obzira na njihovo negiranje, činjenice su utvrđene i svijet će nakon rezolucije generalne skupštine UN izučavati počinjeni genocid u zaštićenoj UN zoni Srebrenica. Ipak pravda pobjeđuje.”

Hiljade zarobljenih Bošnjaka, kako se navodi u presudama Radislavu Krstiću, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neki su ubijani pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zatočeni. Većina njih je ubijena u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula, do 17. jula 1995. na području Bratunca i Zvornika, piše Detektor.

"Nakon onoga što se dogodilo u Kravici, nema povratka, više nema natrag"

Đikić u romanu “Beara” opisujući zločine iz jula 1995. godine piše: “Kad se dozna, mora biti prekasno. Kad se dozna, neka bude što mora biti. Beara mora obaviti zadatak, ne smije više razmišljati o budućnosti i posljedicama. Nakon onoga što se dogodilo u Kravici, nema povratka, više nema natrag. Premještanje tijela ubijenih – s lokacija pogubljenja na relativno udaljena i skrivena mjesta na kojima će ta tijela biti zakopana – imalo je funkciju zametanja tragova masovnog ubojstva: broj ljudi koji su znali gdje su primarne, a naročito, poslije, sekundarne grobnice bio je manji u odnosu na broj onih koji su, s punom ili djelomičnom sigurnošću, znali za točna ili približno točna mjesta ubijanja.”

Foto: Slobodna Bosna

U proširenom izdanju ovog dokumentarnog romana on navodi da je Beara bio više od poslušnog kotačića u aparatu za proizvodnju smrti, i da je on je napravio taj aparat u Bratuncu i Zvorniku od 13. do 16. jula 1995. godine.

“Odluke koje je on donosio tih dana bile su važne i sudbonosne, ali ništa on ne bi mogao odlučiti i provesti da nije nastupao naoružan autoritetom Ratka Mladića i onih koji su imali moć da zaustave Mladića. Jedini koji su imali stvarnu moć da ovako ili onako spriječe Mladića bili su u Beogradu.”

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Sud Bosne i Hercegovine i sudovi u Srbiji osudili su više od pedeset osoba na više od 700 godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici.

(Sanela Gojak)