Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Znate li kako na pitanje „šta je terorizam?“ odgovara AI?

Veli: „Terorizam se definiše kao smišljena upotreba nasilja ili prijetnji nasiljem radi zastrašivanja i prisiljavanja vlasti ili društva da ispune određene zahtjeve, obično političke, vjerske ili ideološke prirode. Nasilje se koristi kao sredstvo za postizanje ciljeva koji se ne mogu ostvariti konvencionalnim sredstvima”.

Šta mislite, časti vi – da li se napad na gradonačelnika Jovanovića uklapa u ovu definiciju? Liči li bar malo na to?

Istraga će reći svoje, a svi imamo puno povjerenje u policiju, kao i u ostale institucije, od kojih više niti jedna nije pod političkim uticajem partija vlasti, recimo Demokrata, koje sjede na MUP-u tako da su ga poklopili čitavom guzicom. No su sve naše institucije striktno profesionalne – zar ne? Što rekao moj prijatelj, kad sam ga upitao kako je: “Osjećam se odlično. Ostalo će pokazati obdukcija”.

Tako je i kod nas sve sjajno i bajno: društveno-politička idila. Vjerske zajednice zajedno drže tribine o toleranciji; stranke manje brojnih naroda ludo vole ekstremnu srpsku desnicu, ona jednako strastveno voli njih; pade snijeg na behar na voće, neka ljubi ko god koga hoće; idu naprijed EU integracije, nikad se nije živjelo bolje; za sve je kriv DPS, oni su ubili Kenedija, Milo je sa Amerikancima dogovorio pomor dinosaurusa, kad god vlast napravi neku svinjariju viknu “A nije vam smetalo kad je to radio DPS”; više se niko ne žali, čak ni na sezonu koja je pukla kao kurton, čak ni na nastavak prodaje porodičnog srebra, dakle aerodroma; čak više nije ni skupo – napokon, ko i čime more platit ovakav merak i ljepotu?

Kad je pretuklo Jovanovića, svi su to osudili. Kad se pokazalo da su batinaši iz Mandićevog političkog kruga, da li je neko zaista bio iznenađen? I u slučaju bratanića i u slučaju Bećira kao i u slučaju Jovanovića, “oni koji će nas uvesti u EU” idu ogoljeno, brutalno. I jasno poručuju: mi smo ođe sila. Mi možemo što hoćemo. I hoćemo sve što možemo. I Mandićevi su, velim, osudili ono čemu se svaki pošten četnik obradovao. Samo su to osudili tako da oni, ka i vazda, ispadnu žrtve. Šta reći, kakvu poruku poslati? Neko se rodi ka pobjednik, neko ka genije a neko ka govedo. Neko, pak, kao žrtva.

Demokrate su osudili nasilje nad Jovanovićem tako što su osudili Jovanovića zbog toga što je u koaliciji sa “najvećom batinaškom partijom”. Dobio je, hoće reći, što je zaslužio.

Ne bih da kvarim gore opisanu idilu oslobođene, pomirene, koliko śutra evropske Crne Gore, ali jedno pitanje visi u vazduhu. Ako u ovoj zemlji postoje – a evo postoje – ljudi i političke strukture koje se osjećaju dovoljno bahato i zaštićeno da im je mali posa pucat po narodu iz skupštinskog džipa, dijeliti nagrade za knjige čije postojanje ne bi mogao potvrditi ni Herkul Poaro, oni kojima je ka iźesti burek u po bijela dana prebiti gradonačelnika druge najbogatije opštine – šta mogu očekivati takozvani obični građani?

Priča o evropejcu Mandiću i “evropskoj koaliciji” sa njim je od početka šuplja, lažna i glupava. I to svi znaju.

Isto važi i za priču o “kriminalnom DPS-u” sa kojim se ni po koju cijenu ne može i “reformisanom”, “prihvatljivom” Frontu sa kojim se, eto, i može i mora.

Iz toga proizilazi pitanje: ko u PES-u – i zašto – insistira na koalicionom aranžmanu koji tu partiju runi a Mandića diže; koalicionom aranžmanu koji ne može završiti ispunjenjem EU bajke, nego umjesto toga Crnu Goru vodi ka apsolutnoj normalizaciji nasilja – uključujući i nasilje nad zdravim razumom – i njegovoj institucionalnoj zaštiti.

Ovdje nije zgorega ponoviti nauk koji je saopštio slovenački istoričar Božo Repe: fašizam na vlast najčešće dolazi u koalicijama, po pravilu u koalicijama sa liberalnim partijama.  

Jovanović je u Budvi učinio ono što je Milatović u Podgorici najavljivao ali se nije usudio: formirao je vlast bez Fronta. Kaznena mjera za to, izvršena javno, tako da poruka bude nedvosmislena i jasna svakome, jučerašnje je batinanje Jovanovića. Pitanje od milon dolara glasi: da li neko zaista misli da bi formiranje neke buduće vladajuće koalicije na državnom nivou prošlo bez nasilja i pritiska sa ulice, bez zahtjeva da se “poštuje volja 30. avgusta” praćenih vjerodostojnim prijetnjama i ubjedljivim aktima nasilja? Kako vrijeme odmiče, temelj Mandićeve vlasti postaje strah, a ne nikakva izborna volja. Valja se podsjetiti: Mandić nikada nije pobijedio na državnim izborima. Čak i za “pobjedu” 30. avgusta bila im je nužna izdaja Dritana Abazovića i URA-e. Front batinanjem Jovanovića šalje poruku da oni neće dozvoliti da njima niko učini ono što je Dritan uradio DPS-u.