Svitanje nad suhim, prašnjavim brdima Kabula tamošnjem stanovništvu ne donosi nadu. Dok glavni grad Afganistana polako ostaje bez podzemnih izvora, hiljade porodica primorane su satima tražiti ili skupo plaćati ono što bi trebalo biti osnovno ljudsko pravo – pitku vodu.

Prije samo tri decenije Kabul je imao manje od dva miliona stanovnika, ali nakon pada talibana 2001. godine uslijedio je val migracija. Mnogi su dolazili u potrazi za većom sigurnošću i ekonomskim prilikama. Kako je rastao broj stanovnika, tako je rasla i potražnja za pitkom vodom, prenosi Jutarnji list.

Kabul gotovo u potpunosti zavisi od podzemnih voda koje se obnavljaju otapanjem snijega i ledenjaka iz obližnjih planina Hindu Kush. Međutim, godine lošeg upravljanja i prekomjernog crpljenja dovele su do pada nivoa podzemnih voda za čak 30 metara u posljednjih deset godina, prema podacima organizacije Mercy Corps. Grad već sada godišnje troši 44 miliona kubnih metara više vode nego što se prirodnim putem može obnoviti. Gotovo polovina bunara je presušila.

Dječaci iz Kabula pune kanistre pitkom vodom iz cisterne na brdu iznad grada (Foto: Wakil Kohsar/afp/profimedia)

Raheela, 42-godišnja majka četvero djece, živi u jednom od siromašnijih naselja glavnog grada. Svakog jutra, čim čuje zvuk cisterni koje se probijaju kroz prašnjave ulice, izlazi na cestu s kantama i posudama. "Nemamo uopće pitke vode. Stalno je nestaje, a svaki gutljaj je skup," objašnjava za CNN. "Zbog vode štedimo na hrani i svemu drugom," dodaje.

Kriza postaje sve gora. Prema izvještaju humanitarne organizacije Mercy Corps, Kabul bi mogao postati prva moderna metropola koja će ostati bez vode. Osim pomenutih faktora, na nivo zaliha utiču i rast stanovništva te klimatske promjene.

Stanovnici moraju nositi teške kanistre s bunara ili plaćati skupu vodu iz cisterni, dok čak 85 posro populacije preživljava s manje od jednog dolara dnevno, kako pokazuju podaci UN-a (Foto: Wakil Kohsar/afp/profimedia)

Ahmad Yasin (28), nakon mjeseci svakodnevnog čekanja na vodu kod mjesne džamije, odlučio je da uloži u kopanje vlastitog bunara dubokog 120 metara. "Sve smo dali za njega, više nemamo ni za filter," govori novinarima CNN-a.

No čak i takva improvizirana rješenja nose rizike. Mercy Corps procjenjuje da je 80 posto kabulske podzemne vode kontaminirano fekalijama iz improviziranih toaleta i industrijskim otpadom. Stanovnici redovno pate od proljeva i povraćanja. "Stalno smo bolesni. Dovoljno je da operemo zube tom vodom pa da se razbolimo," priča Sayed Hamed, zaposlenik državne službe koji živi s troje djece i roditeljima.

Kabul je danas opasan grad bez infrastrukture i osnovnih uvjeta za život. Klimatske promjene dodatno pogoršavaju situaciju – snijeg koji je nekad hranio podzemne izvore sve češće zamjenjuju kratkotrajne, ali jake kiše koje izazivaju poplave, ali ne doprinose obnovi izvora. UNICEF upozorava da će, ako se ovakav trend nastavi, Kabul do 2030. godine potpuno ostati bez podzemne vode.

Za mnoge porodice jedini izvor vode su privatni distributeri koji vodu prodaju po visokim cijenama ili džamije koje imaju pristup dubljim bunarima. No, cijene su često izrazito visoke. Rustam Khan Taraki troši i do 30 posto svojih mjesečnih prihoda na vodu.

Najveći teret krize nose žene i djeca. Djeca često propuštaju školu jer danima hodaju gradom u potrazi za vodom, dok žene sa svakim izlaskom iz kuće rizikuju svoju sigurnost.

Stanovnici Kabula pune kanistre pitkom vodom iz cisterne na brdu iznad grada (Foto: Wakil Kohsar/afp/profimedia)

"Bez muškog člana porodice ne smijemo na ulicu. Svaka žena se boji," rekla je mlada sagovornica za CNN, ne želeći iz straha otkriti identitet.

Politička nestabilnost i ekonomska kriza dodatno pogoršavaju situaciju. Nakon povlačenja američkih snaga 2021. godine i preuzimanja vlasti od strane talibana, većina međunarodne pomoći za Afganistan je obustavljena. Humanitarne organizacije pokušavaju popuniti tu prazninu, ali sredstva su ograničena. Nedavna odluka američke vlade da zaustavi finansiranje putem USAID-a dodatno je otežala napore na terenu. Prema podacima Mercy Corpsa, za hitne potrebe u sektoru vodosnabdijevanja i sanitarija potrebno je 264 miliona dolara. Do sada je osigurano samo osam miliona.

"Radi se o humanitarnoj, zdravstvenoj, ekonomskoj i političkoj krizi. Bez međunarodne pomoći, bez infrastrukture i s populacijom koja raste, grad se urušava, a obični ljudi plaćaju cijenu," poručuje za CNN Marianna Von Zahn iz Mercy Corpsa.

Raheela i njena porodica ne žele ostati u Kabulu.

"Kad smo se doselili ovamo, bilo je vode. Sada je nema, a mi nemamo kamo. Vjerovatno ćemo opet morati otići. Ali gdje da odemo?" pita se očajna žena.