U svojoj posljednjoj kolumni, pisac Miljenko Jergović osvrnuo se na “slučaj” Franje Šarčevića, doktora matematike i urednika nezavisnog portala Prometej, koji je nakon višemjesečne hajke pojedinih medija, političara i dijela javnosti, bio primoran napustiti Bosnu i Hercegovinu. Sa suprugom Lejlom i njihovom djecom, odlučio je život nastaviti u Hrvatskoj.

“Jednako kao i prigodom ratnih protjerivanja iz gradova i sela širom Bosne i Hercegovine, protjerivanje Franje Šarčevića iz Sarajeva podrazumijevalo je takav niz uvreda i čovjekova nepomirljivog obezljuđivanja s kakvim se ne računa na mogućnost isprike, oprosta ili razjašnjenja”, piše Jergović. “Također, kao i prigodom ratnih protjerivanja, Šarčeviću se prijetilo smrću, ugrožavana je sigurnost njegove obitelji, boravak u tom gradu činio mu se nemogućim.”

FRANJIN „KARCINOM“ I MURSELOVE METASTAZE

U magazinu Stav, neformalnom glasilu SDA koji je godinama egzistirao uz finansijsku podršku turskih vlasti, o portalu Prometej – zapravo, o Šarčeviću i njegovoj supruzi Lejli – pisano je: “Obaveza je nadgledati karcinome i raditi sve na sprečavanju njihove metastaze. Posebno one karcinome koji se zovu medijima.”

Šarčević je u Stavu, ali i drugim medijima označen kao “hobi matematičar”, “ustaša” i “ustaški koljač”, čovjek koji bi “Bošnjake stjerao u stočarski tor”. Inicijalni povod za ovu mrzilačku kampanju protiv urednika Prometeja, koja je trajala mjesecima, bila je njegova uporna borba za konstitutivnost naroda u Bosni i Hercegovini i insistiranje da i Hrvati imaju pravo uticaja na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Početkom prošle godine Šarčević je na platformi X prokomentirao fotografiju tadašnje gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić s dječakom u uniformi i zelenom beretkom na glavi. "Takva fotografija kojom se na Dan nezavisnosti pohvalila socijaldemokratska gradonačelnica Sarajeva, koja dolazi iz nominalno lijeve i najprogresivnije partije ovdje, pa ipak šalje takve militantske poruke i zloupotrebljava dijete, po meni je simbol jednog poremećenog društva", kazao je tada Šarčević.

Nedugo nakon ovog komentara ponovo je počeo dobijati brojne uvrede i prijetnje smrću, te je odlučio sa porodicom otići iz BiH.

Progon Šarčevića, rođenog u Prozoru 1991. godine, bivšeg najboljeg studenta PMF-a u Sarajevu i višeg asistenta na istom fakultetu, predvodili su urednici i novinari Stava pod vodstvom Filipa Mursela Begovića. Nakon što je ovaj turski medijski projekat propao krajem prošle godine, Begović se vratio u rodni Zagreb i tamo pokrenuo „časopis za društveno-politička pitanja i kulturu“ pod nazivom Bosna – novi medij za staru politiku: širenje govora mržnje pod maskom “očuvanja duhovnih i tradicionalnih vrijednosti” Bošnjaka.

Zanimljivo je kako je Begović bez većih teškoća prešao s turskog finansiranja na hrvatski državni budžet. Podrška iz Zagreba omogućila mu je da nastavi djelovanje, uz pomoć bivših saradnika iz Sarajeva, uključujući urednike Mahira Sokoliju i Nedima Hasića. U časopisu Bosna, njihova “plemenita misija” sada se odvija pod pokroviteljstvom Republike Hrvatske.

“Vječiti vražićak slučaj” htio je da se otprilike u isto vrijeme u Hrvatskoj nađu i ona dvojica koji su se progonstvom Franje Šarčevića aktivno bavili. „Na plaći su, i na dobrom honoraru, u nekakvom govnjivom manjinskom uredu Andreja Plenkovića danas ta dvojica Stav-ovaca, koji su napisali ono o Franji i karcinomu. Andrej Plenković ih financira onako kako bi nekakav sarajevski bošnjački ured financirao ustaše u Sarajevu, e kad bi se takvi pojavili da od vlasti traže nekakve novce za svoje djelovanje“, piše Jergović.

KONTINUITET MRŽNJE

Nije li upravo to paradoks politike navodne multikulturalnosti i zaštite manjina? Oni koji su proizvodili medijsku hajku i moralni linč danas dobijaju podršku u državi u koju je Šarčević bio prisiljen pobjeći. Nisu nestali, samo su promijenili adresu i sponzora.

Danas, kada Franjo Šarčević živi u tišini, daleko od buke koja mu je razarala život, njegovi progonitelji nastavljaju da žive – i više nego pristojno – uz državnu potporu i novu platformu za širenje starih poruka. Ovakav epilog je najtragičnija potvrda ne samo društvenog licemjerja, već i potpune zamjene teza: ne branimo one koje progone, branimo progonitelje. U tom izvrnutom poretku stvari, umjesto katarze, dobili smo kontinuitet mržnje; umjesto isprike, javnu nagradu za bešćutnost. A tamo gdje mržnja postane karijera, a kukavičluk poželjna strategija, možda nije problem u onima koji odlaze, već u onima koji ostaju i šute.

Zato je pitanje gdje su završili progonitelji Franje Šarčevića, pa i on sam, manje važno od pitanja: gdje smo završili mi?

(Slobodna Bosna)