Piše: EDIN OSMANČEVIĆ

Kada predsjednik nominalno opozicione stranke javno stane u odbranu političkog režima protiv kojeg se navodno bori, jasno je da više ne govorimo o opoziciji – već o lošoj predstavi za javnost. Izjava Draška Stanivukovića da je presuda Miloradu Dodiku "politički montirana", da je država BiH "kolonija", a da se predsjednik Republike Srpske nije trebao ni odazvati sudu – nije samo izdajstvo ideje o pravdi i odgovornosti. To je otvoreno poricanje vladavine prava i demokratskog poretka. I još više – to je srozavanje svake šanse da ova zemlja ikada dobije istinsku političku alternativu autoritarnim vođama.

Stanivuković, vječiti student, umjesto da govori jezikom pravne države, upotrebljava populizam od koga bi trebao da mu se crveni obraz! Znanje i obrazovanje je moć a ovaj nadobudni “ student” to još nije “svario”!

Opasna normalizacija Dodikovog autoritarizma

Stanivukovićeva izjava nije ni prva ni izolovana. U više navrata, od pandemije do izbora, ovaj mladi političar koketirao je s nacionalizmom, populizmom i "državotvornom" retorikom koja neodoljivo podsjeća na Dodikovu. Iako je nekada bio prepoznat kao glas mladih i potlačenih, borac protiv korupcije i kriminala u Banjoj Luci, danas Stanivuković zvuči kao njegov stariji politički brat – samo u „Instagram filteru“.

Njegovo zalaganje za "instituciju predsjednika RS" dolazi bez ijedne riječi o zloupotrebama moći, o gušenju slobodnih medija, o kriminalnim vezama vlasti i pravosuđa, o brutalnoj kampanji protiv neistomišljenika i stranaka opozicije. Kada Stanivuković govori o suverenitetu, on ne govori o dostojanstvu građana, već o moći jednog čovjeka i njegove stranke da budu iznad zakona.

U tom smislu, Stanivukovićeva „kritika“ je zapravo legitimacija – on ne ruši sistem, već pomaže njegovom očuvanju.

Politički kukavičluk umotan u zastavu

Stanivuković nije neiskusan političar. On vrlo dobro zna šta znači kada javno dovodi u pitanje odluke suda, kada upoređuje današnje institucije s kolonijalnim upraviteljima iz doba Austro-Ugarske. To nije politička zrelost, to je kalkulacija. Zauzimajući stav koji izaziva "domoljubne emocije", on se ne bori za pravdu, već za dio Dodikovog glasačkog tijela.
Poruke koje šalje su dvosmislene, ali s namjerom: na jednoj strani želi zadržati lice „modernog opozicionara“, a s druge strane zadobiti povjerenje onih koji inače ne vjeruju u institucije, pravo, ni državu. To je stara matrica nacionalističke politike u BiH – biti protiv nepravde samo kada se ona "dogodi našem narodu", a potpuno ignorisati korijen problema kada isti sistem tlači druge.

Demokratska kriza prerušena u opoziciju

Ono što je najopasnije nije sama izjava – već njena normalizacija. Kada opozicija počne preuzimati rječnik vlasti, kada više nema jasne razlike između onih koji bi trebalo da brane javni interes i onih koji ga uništavaju – onda sistem ulazi u fazu terminalne krize. Onda više ne postoji politička borba, nego samo borba za zamjenu elita.
U tome je i suština pitanja: da li je Draško Stanivuković Dodik u jagnjećoj koži?

Ako opozicija ne zastupa principe jednakosti pred zakonom, vladavinu prava, prava manjina i odgovornost vlasti – onda to više nije opozicija. To je samo mlađa verzija postojećeg režima, spremna da jednog dana preuzme isti mehanizam moći, bez ikakvih suštinskih promjena. To je kopija, a ne alternativa. I zato je Stanivukovićev izlet u Dodikov vokabular mnogo više od pogrešnog političkog instinkta – to je izdaja ideje promjene.

Vrijeme je da se prepozna maska

Republika Srpska, kao i cijela BiH, ne treba „modernog Dodika“ koji zna citirati Instagrama i govoriti o urbanizmu dok brani autokratiju. Ova zemlja treba političare koji su spremni stati u odbranu institucija, čak i kad je to nepopularno; političare koji razumiju da se pravna država ne gradi emocijama, nego odgovornošću – i da nije stvar izbora hoćeš li poštovati zakon.
U suprotnom, dobićemo novi krug reciklaže, u kojem će Dodik otići – ali Dodikov sistem ostati. Samo s, mlađim i još podmuklijim!