Ako prođete „glavnom“ crikveničkom cestom, odnosno Ulicom kralja Tomislava, kuće koje ne nude smještaj mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Table s natpisima za sobe i apartmane su neizbježne, a ima i onih koji su otišli korak dalje pa su u dvorišta postavili velike reklame koje pokazuju da se bave iznajmljivanjem.

Prije tridesetak i više godina, iznajmljivanje je izgledalo sasvim drugačije. Razgovarali smo s iznajmljivačicom koja se ovim poslom bavi više od 35 godina, te se prisjetila kako su stvari funkcionisale u bivšoj državi, za vrijeme rata i godina koje su uslijedile – ali i kako danas izgleda taj isti turizam, piše Dnevno.hr.

U posao ju je uvela svekrva, a kapaciteti su se proširivali koliko se tada moglo. Luksuzne vile nisu postojale, tražila se dodatna soba s dijeljenim kupatilom, uz jedini uvjet – da je plaža blizu i da centar nije kilometrima udaljen.

Foto: Jure Miskovic / CROPIX/Ilustracija

Zvono na vratima neprestano je zvonilo

Iznajmljivači su gostima svako jutro pripremali doručak, družili se s njima, i nikome nije padalo na pamet da ostavi ključ u pametnom sandučiću kako bi izbjegao kontakt. Bez pomoći tehnologije, pričalo se njemački, talijanski, češki i poljski – i niko nije ostajao bez potrebnih informacija.

„Imali smo stalne goste koji su se svake godine vraćali. Niko nije rezervisao smještaj mjesecima unaprijed, a zvono na vratima nam je neprestano zvonilo jer je sve zanimalo imamo li slobodnih soba“, rekla je iznajmljivačica.

Dodaje da su uglavnom dolazili strani gosti koji bi čekali ispred vrata da prethodni odu i da se očisti soba, a onda bi požurili da se raspakuju i zauzmu mjesto na plaži. U početku se nisu nudili apartmani – najtraženija usluga bila je „soba s doručkom“, koji su iznajmljivači sami pripremali.

Foto: Dusko Marusic / CROPIX

Birao se gost

„To su bile prave sezone! Bez obzira na ratnu situaciju u Hrvatskoj, turizam je na Kvarneru cvjetao. Postojao je samo turistički biro za prijavu gostiju, gotovo da nije bilo agencija, a posrednika još manje“, objasnila je iznajmljivačica.

Navodi kako su najčešći gosti bili Nijemci, Švicarci i Bosanci koji su prije rata otišli u inostranstvo. Kuća nikad nije bila tijesna – pa čak i kad bi se termini preklopili, gostima nije bilo teško da podijele kupatilo ili spavaju u nešto manjoj sobi od one na koju su navikli.

„Potražnja je bila tolika da smo mogli birati. Ako je bila špica sezone i neko je tražio smještaj na tri noći, bez problema si mogao odbiti jer si znao da će ti za pola sata pokucati novi gosti. Nekad bih ih odbila i ako su mi na prvu djelovali neozbiljno“, prisjetila se 73-godišnjakinja svojih početaka.

Foto: Jure Miskovic / CROPIX

Popularnost apartmana

„Nakon rata sve više gostiju je počelo tražiti apartmane i polako je opadala potražnja za sobama. Još neko vrijeme smo nudili tu opciju, a 2001. smo i mi popustili trendovima i konačno prešli s sobe na apartman“, rekla je iznajmljivačica.

Prisjetila se i vremena 90-ih, kada se cijene nisu formirale proizvoljno, već su postojali službeni cjenici kojih su se svi morali pridržavati. U sobama su visjeli ti cjenici s jasno istaknutim iznosima. Takođe su bile uvedene takse po prijavi i porez od 10%.

„Uprkos tadašnjim cijenama od 5 do 10 njemačkih maraka po osobi, moglo se zaraditi više nego danas. Gosti su često pokušavali spustiti cijenu, a iznajmljivači su znali popustiti pa nisu naplaćivali sve usluge. Posebno oni koji su radili na crno“, dodala je iznajmljivačica.

Foto: Ivo Ravlic / CROPIX

Nije bilo luksuznih kuća

Nakon rata, kaže, u Crikvenici su postojale samo dvije-tri agencije, ali se tržište brzo širilo. Sve više iznajmljivača je sklapalo fiksne ugovore (dobiješ isti iznos bez obzira na popunjenost) ili ugovore u kojima se samo javljalo kada imaš slobodne kapacitete.

Luksuzne kuće za odmor ili apartmani s bazenima tada nisu bili ni u planu. Oni koji su htjeli ekskluzivnu uslugu uglavnom su odsjedali u hotelima, koji tada nisu bili toliko nedostupni i preskupi kao danas. Dodaje i da je okolica grada – gdje danas niču luksuzne nekretnine – tada bila oranica.

U to vrijeme iznajmljivanjem su se bavili skoro isključivo domaći ljudi, dok danas sve više stranaca kupuje nekretnine uz obalu, koje veći dio godine ostaju prazne. Mnogo toga se promijenilo – od naplate paušala do toga da gosti danas rijetko kreću na put bez rezervacije.

Foto: Tom Dubravec / CROPIX

Novi trendovi

„Nema više zvonjenja na vrata – gotovo sve rezervacije dolaze preko Bookinga, a svake godine se smanjuje broj stalnih gostiju. Današnje generacije više vole posjećivati nova mjesta i ne žele ni vidjeti iznajmljivače“, rekla je iznajmljivačica.

Dodaje da zarada više nije na ranijem nivou – naročito nakon rasta paušalnog poreza po krevetu, plaćanja online servisima, PDV-a na uslugu Bookinga, a skuplja je i radna snaga, režije su porasle.

„Ljudi često zaborave uračunati trošak radne snage i sve veće životne troškove. Svake godine treba kupiti nove plahte, nadomjestiti polomljeno posuđe, ima raznih ulaganja koja se nakupe. Od onog iznosa koji gost plati, ostane možda polovina“, rekla je iznajmljivačica.

Foto: Goran Sebelic / CROPIX

Sve više putuju i ljubimci

Možda najveća promjena vidljiva je golim okom – sve više ljudi vodi kućne ljubimce na godišnji odmor. Ranije su, kaže, „izbjegavali“ porodice s malom djecom, a danas se slično dešava s psima. Prije 30 godina rijetko ko je putovao sa životinjama – takvi su gosti mogli odsjedati samo u kampovima.

„U posljednje dvije godine sve više mojih gostiju dolazi sa ljubimcima i uglavnom su pažljiviji i uredniji od onih bez ljubimaca. Da mi je neko prije samo deset godina rekao da ću u apartmanu imati mačku i psa, ili psa kojem su vlasnici donijeli vodeni krevet – ne bih mu vjerovala“, zaključila je 73-godišnjakinja.