Piše: VINKO VUKOVIĆ

Ustaški duh iz hrvatske boce je pušten. Pustio ga je Andrej Plenković i više ga nitko i nikada neće moći vratiti.

Onoga trenutka kad je hrvatski premijer svojim privatnim posjetom Marku Perkoviću Thompsonu blagoslovio nacionalistički dernek na zagrebačkom Hipodromu i kada je i službeno dopustio korištenje pozdrava "Za dom spremni" u javne svrhe, Hrvatska se uputila tamo gdje nikad nije bila. Ali gdje očito želi biti.

Nakon što je "Za dom spremni" aboliran sa samog vrha demokratski izabrane vlasti, nakon što je pola milijuna ljudi pred Thompsonom podiglo desnicu na nacistički pozdrav, a među njima i Plenkovićevi ministri, koji su čitav taj oralni vašar i organizirali, nakon što su svoje zadovoljstvo i viđenim i obavljenim izrazili i policija i Crkva, Republika Hrvatska s ponosom može objaviti kako je pljunula na vlastiti Ustav i odrekla se najslavnijeg i najbistrijeg dijela svoje mutne i nedovršene povijesti.

Kad se dogodi narod

Kad se dogodi narod, obično bude kasno. A hrvatski narod upravo se događa Plenkoviću pred očima. S posljedicama koje će biti dalekosežne. I nepopravljive.

Najbolje se to vidjelo u nedjelju navečer na Hajdukovu stadionu. Navijači, oni koji sebe nazivaju Torcida, vodili su navijanje, a ostatak gledatelja, njih više od 25.000, zdušno ih je pratio. Torcida je uzvikivala "Za dom!", a ostatak Poljuda uzvraćao je sa "Spremni!". A odmah potom uslijedila bi zajednička pjesma "Ajmo, ajmo, ustaše!", da slučajno netko neupućen, recimo neki povjesničar s Hrvatskih studija, ne bi pomislio da navijači Hajduka, kluba koji se davno odrekao najslavnijeg i najbistrijeg dijela svoje mutne i nedovršene povijesti, koristeći "stari hrvatski pozdrav" čestitaju Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Ovih dana možemo pratiti polemiku treba li srušiti Poljud. Naravno da ne treba i naravno da je u pravu kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić kad kaže kako bi to bila ludorija ravna rušenju Peristila, no nakon utakmice Hajduka i Istre, koja je počela u mraku, da bi u mraku dobrim dijelom bila i odigrana, ta polemika je definitivno završena. Poljud će se, naime, sam srušiti. Od srama.

Nije, istina, prvi put da Magašev monument ovome svjedoči i da takozvani navijači Hajduka, kojima je crna draža od bijele boje, baš kao što im je i državna zastava iz 1941. draža od državne zastave iz 1991. godine, zborski slave ustaški pokret, ali ove nedjelje, u prvom prvenstvenom kolu od 35 što tek imaju doći, slavilo se posebno jako.

Slavio se dan konačne pobjede nad antifašizmom. I dan zahvalnosti prema vlasti koja je tu pobjedu omogućila. "Za dom spremni", koji se mogao čuti u ovu nedjelju, kao i svih onih proteklih hrvatskih nedjelja, nikakve veze nema s Domovinskim ratom i brigadama koje su taj rat dobile, nego isključivo s povijesnim revizionizmom u režiji hrvatskih vlasti i obrazovnog sustava.

Djeca koja se klanjaju Paveliću

Djeca koja danas po tribinama mjere kukuruz i klanjaju se Anti Paveliću i njegovoj kvislinškoj tvorevini, nadasve zločinačkoj, po rasnim zakonima nimalo različitoj od Hitlerova Reicha, samo naizgled se mogu činiti neukima i neupućenima. Kako najčešće čujemo od onih koji ih brane.

Istina je, nažalost, suprotna. Djeca koja su i ovu nedjelju skrnavila Poljud veličajući ustaštvo itekako su dobro naučena i odgojena. Oni su na stadion donijeli tek ono što su dobili u školi. I ne treba im se čuditi što preziru sve što ima veze s Narodnooslobodilačkom borbom, s partizanima, s junacima Sutjeske i Neretve, sa Slobodnom Dalmacijom iz mosorske pojate i s Hajdukom koji je pod zvijezdom petokrakom, onom istom koju uklanjanju s dresova i murala, obnovljen na oslobođenom Visu.

Utakmica, sukladno svemu tome, nije bila prekinuta. U hrvatskom nogometu utakmice se prekidaju kad navijači, primjerice, skandiraju protiv HNS-a ili njegovih dužnosnika, kad pale baklje ili bacaju petarde. Kad slave Nezavisnu Državu Hrvatsku, prekida nema. Ako ne znate zašto, pitajte Andreja Plenkovića.

(Slobodna Dalmacija)