U Mostaru je danas sahranjena novinarka Zlata Brbor, u historiji zapisana po medijskim naredbama mostarskim Bošnjacima da na ruku stave bijelu traku, a na prozore kuća i stanova izvjese bijele krpe i čaršafe, kao znak potčinjavanja politici HRHB i HVO-u, 9. maja 1993. godine.

Zlata Brbor je novinarsku karijeru započela u mostarskogm listu “Sloboda”, gdje je radila tokom 1970-ih i 1980-ih godina. Iz tog vremena starije generacije je pamte kao zagovorljivu novinarku koja je propagirala Komunističku partiju i revnosno pratila tadašnje sastanke KP Mostara i Hercegovine.

Početkom 1990-ih godina prelazi na gradski javni Radio Mostar, gdje je uglavnom pratila kulturu.

Godine 1993. nakon što je javni gradski Radio Mostar nasilno preimenovan u "Hrvatsku postaju", u potpunosti “okreće ploču” i postaje jedna od najvećih medijskih oružja politike tzv. Herceg Bosne i HVO-a.

Mostar je pamti po tome što je 9. maja 1993. godine, kao urednica Hrvatske radio postaje Mostar odobrila i lično čitala naredbu mostarskog predsjednika HVO-a Jadrana Topića o potčinjavanju pripadnika Armije BiH HVO-u, te naredbu da Bošnjaci Mostara na ruku stave bijelu traku, a na prozore svojih kuća i stanova izvjese bijele krpe i čaršafe.

Na Hrvatskoj postaji Mostar imala je status jedne od vodećih urednica.

MUŽ JOJ USRED RATA PROMIJENIO IME

Bila je udata za mostarskog novinara Mehmeda Vejzagića, dopisnika sarajevskih “Večernjih novina”, koji je 1993. godine promijenio ime i prezime u Mate Brbor.

I nakon završetka rata, nastavila je koristiti govor mržnje, zbog čega je u više navrata reagovala Regulatorna agencija za komunikacije BiH izričući brojne kazne Hrvatskoj radioteleviziji Mostar, preko čijih programa je Brbor djelovala. Reagovale su i brojne međunarodne i domaće organizacije.

Vijest o smrti Zlate Brbor probudila je sjećanja i bolne rane brojnih Mostaraca koji su preživjeli ratni pakao.

Reagovala je i Koordinacija boračkih udruženja i organizacija HNK, koji su ukazali na njeno nečasno djelovanje i širenje mržnje i netrpeljivosti.

S druge strane, među njenim tadašnjim radnim kolegama i nalogodavcima iz tog vremena muk. Šutnja. Mnogi od njenih kolega su je danas u raznoraznim medijima. Međutim, nijedan nije objavio vijest o njenoj smrti.

Nije li ovo jasna lekcija ljudima iz medija. Oni koji se stave u službu agresorske politike na kraju će biti zaboravljeni. Umjesto hvalospjeva očekuje ih šutnja i ograđivanje. Ne zaboravite: Riječi imaju razornu snagu i žive duže nego mi i naša djela.

I na primjeru mostarske novinarke sami zaključite vrijedi li da vas sahrane pod policijskom pratnjom u groblju čije ste preoravanje zazivali.

U priči o višestrukoj agresiji na Mostar Zlata je najmanje bitna jer je ona bila samo krajnji izvođač Udruženog zločinačkog poduhvata presuđenog u Hagu na 111. godina. Imena su poznata, a ta anticivilizacijska politika i dalje je na sceni što obavezuje generacije koje dolaze da uče i pamte, piše Mostarski.ba

(Mostarski.ba)