Rod Stewart je nedavno na koncertu u Charlotteu, Sjeverna Karolina, imao nekoliko iznenadnih gostiju. Njegov stari prijatelj Ozzy Osbourne, glavni pjevač grupe Black Sabbath koji je preminuo prošlog mjeseca, “doletio” je iz neke vrste rock raja, gdje se ponovo susreo s drugim preminulim zvijezdama, uključujući Michaela Jacksona, Tinu Turner i Boba Marleyja, piše Stav.ba. 

Slike generirane umjetnom inteligencijom podijelile su Stewartove obožavatelje. Neki su ih osudili kao nepoštovanje i neukusne; drugi su smatrali da je odavanje počasti prekrasno.

Otprilike u isto vrijeme, izbila je još jedna kontroverza oko umjetne inteligencije kada je Jim Acosta, bivši dopisnik CNN-a iz Bijele kuće, intervjuirao digitalnu rekreaciju Joaquina Olivera, koji je ubijen u dobi od 17 godina u pucnjavi u srednjoj školi na Floridi 2018. godine. Avatar tinejdžera kreirali su njegovi roditelji, koji su rekli da je blagoslov ponovo čuti njegov glas.

U junu je Alexis Ohanian, suosnivač Reddita, objavio na X animaciju svoje pokojne majke kako ga grli kada je bio dijete, kreiranu od fotografije.

 -Prokletstvo, nisam bio spreman na to kako ću se ovo osjećati. Nismo imali kameru, tako da nema snimka mene s mamom... Ovako me je zagrlila. Pogledao sam ga ponovo 50 puta - napisao je.

Ovo su samo tri ilustracije rastućeg fenomena “digitalnog uskrsnuća“ – kreiranja slika i botova ljudi koji su umrli korištenjem fotografija, videa, glasovnih poruka i drugog materijala. Brojne su kompanije koje nude kreiranje „griefbotova“ ili „deathbotova“, a pitanja o eksploataciji, privatnosti i njihovom utjecaju na proces tugovanja se množe.

Kada novinar koristi vještačku inteligenciju za intervju s mrtvim djetetom, nije li vrijeme za zapiti se gdje bi trebale biti granice?

-Tehnološki je to sada mnogo više moguće jer su veliki jezički modeli poput ChatGPT-a lako dostupni široj javnosti i vrlo jednostavni za korištenje - rekla je Elaine Kasket, londonska cyberpsihologinja.

-I ovi veliki jezički modeli omogućavaju stvaranje nečega što se čini zaista uvjerljivim i realističnim. Kada neko umre, ako postoji dovoljno digitalnih ostataka – tekstova, e-mailova, glasovnih bilješki, slika – moguće je stvoriti nešto što se čini vrlo prepoznatljivim.

Prije samo nekoliko godina, ideja "virtualne besmrtnosti" bila je futuristička, tehnosan izvan dohvata običnih ljudi. Sada se interaktivni avatari mogu relativno lako i jeftino kreirati, a potražnja će vjerovatno rasti.

Želja za očuvanjem veze

Anketa koju je 2023. godine naručio kršćanski think-tank Theos, a proveo YouGov, pokazala je da se 14 posto ispitanika složilo da bi pronašli utjehu u interakciji s digitalnom verzijom voljene osobe koja je preminula. Što je ispitanik mlađi, to je veća vjerovatnoća da će biti otvoreniji za ideju deathbota.

Želja za očuvanjem veza s preminulim voljenima nije nova. U prošlosti su ožalošćeni ljudi čuvali dragocjene lične predmete koji su im pomagali da se osjećaju blisko s osobom koju su izgubili. Ljudi proučavaju fotografije, gledaju videozapise, preslušavaju glasovne poruke i slušaju muziku koja ih podsjeća na tu osobu. Često sanjaju mrtve ili zamišljaju da ih vide s druge strane sobe ili na ulici. Neki čak traže kontakt putem seansi.

-Ljudska bića pokušavaju da se povežu s mrtvima otkad postoje ljudi - rekao je Michael Cholbi, profesor filozofije na Univerzitetu u Edinburghu i autor knjige “Tuga: Filozofski vodič“.

-Stvorili smo spomenike i memorijale, sačuvali pramenove kose, ponovo pročitali pisma. Sada je pitanje: da li vještačka inteligencija ima išta da doda?

Louise Richardson, sa odsjeka za filozofiju Univerziteta u Yorku i koistraživač na četverogodišnjem projektu o tuzi, rekla je da ožalošćeni ljudi često nastoje da “održe osjećaj povezanosti i bliskosti“ s preminulom voljenom osobom posjećujući njihov grob, razgovarajući s njima ili dodirujući predmete koji su im pripadali.

-Deathbotovi mogu poslužiti istoj svrsi, ali mogu i ometati proces tugovanja- rekla je.

-Oni mogu ometati prepoznavanje i prilagođavanje onome što je izgubljeno, jer možete kontinuirano komunicirati sa deathbotom.

Na primjer, ljudi se često pitaju šta je preminula voljena osoba mogla učiniti ili reći u određenoj situaciji.

-Sada se čini kao da ih možete pitati.

Ali deathbotovi mogu pružiti i "pročišćene, ružičaste" prikaze osobe, rekla je Cholbi. Na primjer, neko ko kreira deathbota svoje pokojne bake može odlučiti da ne uključi njen ležerni rasizam ili druge neprivlačne aspekte njene ličnosti u materijal koji se ubacuje u generator umjetne inteligencije.

Postoji i rizik od stvaranja ovisnosti kod žive osobe, rekao je Nathan Mladin, autor knjige “AI i zagrobni život”, izvještaja Theosa objavljenog prošle godine.

-Digitalna nekromancija je varljivo iskustvo. Mislite da razgovarate s osobom, a zapravo razgovarate s mašinom. Ožalošćeni mogu postati ovisni o botu, umjesto da to prihvate i izliječe.

Bum digitalnih klonova mrtvih započeo je na Dalekom istoku. U Kini, kreiranje digitalnog avatara voljene osobe može koštati samo 20 juana (nešto manje od 5 KM), ali prema jednoj procjeni tržište je 2022. godine vrijedilo 12 milijardi juana i očekivalo se da će se učetverostručiti do 2025. godine.

Napredniji, interaktivni avatari koji se kreću i razgovaraju s klijentom mogu koštati hiljade KM. Fu Shou Yuan International Group, veliki pogrebni operater, izjavio je da je “moguće da se mrtvi 'vrate u život' u virtuelnom svijetu“. Prema Kineskom udruženju pogrebnika, cijena je oko 50.000 juana po preminuloj osobi.

Iskorištavanje tuge za privatnu dobit predstavlja rizik, prema Cholbiju, iako je ukazao na dugu historiju prevare i prodaje dodatnih usluga u pogrebnom biznisu.

Oporuke – ne umjetnoj inteligenciji

Kasket je rekla da je još jedna zamka privatnost i prava na digitalne posmrtne ostatke.

-Osoba koja je mrtva nema priliku da da pristanak, nema pravo na odgovor i nema kontrolu. Prevarantska upotreba digitalnog materijala za stvaranje uvjerljivih avatara radi finansijske koristi bila je još jedna briga - dodala je.

Neki ljudi su već počeli u svojim oporukama navoditi da ne žele da se njihov digitalni materijal koristi nakon njihove smrti.

Interaktivni avatari nisu samo za mrtve. Abba Voyage, predstava koja prikazuje digitalne verzije četiri člana švedske pop grupe koji su nastupali u svom vrhuncu slave, postigla je ogroman uspjeh, zarađujući skoro dva miliona KM svake sedmice. Publika je oduševljena – i pjeva – uzbudljivim iskustvom dok članovi benda, sada u dobi između 75 i 80 godina, odmaraju se kod kuće.

Nacionalni centar i muzej holokausta u Velikoj Britaniji pokrenuli su 2016. godine projekat snimanja glasova i slika preživjelih holokausta kako bi stvorili interaktivne avatare sposobne da odgovore na pitanja o njihovim iskustvima u nacističkim logorima smrti u dugoj budućnosti, piše Guardian.

Prema Cholbiju, postoji element "AI hypea" oko deathbotova.

-Ne sumnjam da su neki ljudi zainteresovani za ovo i mislim da bi to moglo imati neke zanimljive terapeutske primjene. To bi moglo biti nešto što ljudi periodično izvlače - mogu zamisliti da izvlače posthumni avatar preminulog rođaka na božićnoj večeri ili na njihov rođendan.

Ali sumnjam da će ljudi pokušati održati svoje odnose s mrtvima putem ove tehnologije jako dugo. U nekom trenutku, mislim da se većina nas pomiri s činjenicom smrti, činjenicom da je osoba mrtva.

Ovo ne znači da bi se neki ljudi zaista mogli upustiti u ovo, ali čini se da je to slučaj gdje možda izgledi nisu tako obećavajući kao što bi se neki komercijalni investitori mogli nadati – objašnjava.

Za Mladina, industrija deathbotova postavlja duboka pitanja etičarima i teolozima. Interesovanje za digitalno uskrsnuće može biti posljedica “blijeđenja tradicionalnih religijskih uvjerenja, ali te dublje čežnje za transcendencijom, za životom nakon smrti, za trajnosti ljubavi preusmjeravaju se prema tehnološkim rješenjima”, rekao je.

-Ovo je izraz vrhunca modernosti, vjerovanja da će tehnologija pobijediti smrt i dati nam vječni život. To je simptomatično za vrstu kulture u kojoj sada živimo.

Kasket kaže: “Nema sumnje da neki ljudi stvaraju ovakve pojave i koriste ih na načine koje smatraju korisnim. Ali ono što me brine jeste način na koji razne usluge koje prodaju ovakve stvari patologiziraju tugu.

-Ako izgubimo sposobnost da se nosimo s tugom ili uvjerimo sebe da se ne možemo nositi s njom, postajemo zaista psihološki krhki. To nije patologija ili bolest ili problem koji tehnologija treba riješiti. Tuga i gubitak su dio normalnog ljudskog iskustva.