Nakon što je Miloradu Dodiku CIK oduzeo mandat predsjednika Republike Srpske, i dok se čeka konačna odluka nakon svih žalbi na izvršenje ovog čina, politička scena u Republici Srpskoj ušla je u fazu intenzivne neizvjesnosti i pregovaračkih manevara. Jedan od prijedloga, kako rasplesti Gordijev čvor prijevremenih izbora, na koje Dodik poziva da se ne učestvuje, stigao je od predsjednika PDP-a Draška Stanivukovića. On je javno predložio kandidaturu nestranačke ličnosti iz akademske zajednice za predsjednika RS na prijevremenim izborima. Prema nekim informacijama iz medija, to bi trebalo da bude Vitomir Popović, mada je Stanivuković odbio da licitira sa imenima.

Cilj tog prijedloga je, kako tvrdi Stanivuković, da se ponudi konstruktivno i kompromisno rješenje koje bi smirilo političke tenzije i otvorilo put ka stabilizaciji. Pomalo u stilu Aleksandra Vučića.

Milorad Dodik je momentalno odbio ovaj Stanivukovićev prijedlog, poručivši da je jedina opcija održavanje referenduma o statusu predsjednika RS, iako nije jasno na koji način rezultati referenduma mogu uticati na samu proceduru oko prijevremenih izbora. Ovaj Dodikov stav jasno pokazuje njegovu odlučnost da ne prihvati prijedlog prvog čovjeka PDP-a ( doduše ni iz opozicije nisu prilično sretni ovim prijedlogom) i da se protivi bilo kakvim rješenjima koja ne uključuju njegovu političku kontrolu nad ovim procesom.

Dodikova reakcija dodatno usložnjava političku krizu, jer on ovime ne samo da odbija prijedlog Stanivukovića, već i prijeti opstrukcijom izbornog procesa, što može dovesti do institucionalne paralize u Republici Srpskoj. Njegovo insistiranje na referendumu predstavlja ozbiljan izazov za političku stabilnost. Sam čin referenduma nije nezakonit, ali postavlja se pitanje svrhe i posljedica istog. Da li će, ukoliko bude raspisan, biti “poništen” od Ustavnog suda BiH? 

Iako je ideja nestranačkog kandidata privlačna kao simbol političkog pomirenja, da su okolnosti normalne, međutim njena realizacija u trenutnim okolnostima čini se gotovo nemogućom bez šire političke volje i kompromisa.

Ipak, politički analitičar Mladen Bubonjić, u razgovoru za portal BUKA, osvrnuo se na ovaj prijedlog s izvjesnim skepticizmom. Istakao je da je prijedlog nestranačkog kandidata iz akademske zajednice lijepa ideja na papiru, ali da je u stvarnosti izuzetno teško izvesti.

Naglasio je da je politička scena Republike Srpske duboko podijeljena, te da su pojedinci koji bi mogli predstavljati „neutralne“ figure često već povezani s određenim političkim krugovima ili nemaju potrebnu političku snagu i podršku.

Dodao je da bez saglasnosti ključnih aktera, ovaj prijedlog može ostati samo deklarativan. Takođe, postoji rizik da takav kandidat bude instrumentalizovan od strane vladajuće strukture ili nekih opozicionih krugova kao sredstvo zadržavanja kontrole.

Prema njegovim riječima, realno, nestranački kandidat može funkcionisati samo u prelaznom periodu, uz jasan konsenzus, što trenutno nije na vidiku.

Zaključio je da je u suštini ovo više politički trik nego realna šansa za promjenu.

Na drugu stranu, prijedlog Stanivukovića može se tumačiti i kao pokušaj da PDP zadrži poziciju konstruktivnog aktera i preusmjeri fokus sa unutrašnjih raskola u opoziciji, dok formalno teret krize prebacuje na SNSD. Istovremeno, ovakva inicijativa služi i kao signal međunarodnoj zajednici da je on taj koji nudi mirno i dogovorno rješenje, makar ono bilo teško izvedivo u realnim okolnostima.

Reakcije opozicionih stranaka na prijedlog nestranačkog kandidata i predstojeće izbore u RS pokazale su jasne podjele. SDS je izrazio sumnju u uspješnost takvog pristupa, naglašavajući da bojkot izbora nije opcija i da je potrebno aktivno sudjelovati u izbornoj utrci kako bi se sačuvala demokratska legitimnost. Milan Miličević poručio je da se legitimitet ne gradi izbjegavanjem izbora, nego kroz njihovu punu provedbu. Slično je poručio i Igor Crnadak iz PDP-a, koji je pozvao na preispitivanje ranijih odluka o neučestvovanju u izborima, ističući potrebu fleksibilnosti u trenutnoj kriznoj situaciji.

Sa druge strane, Jelena Trivić, predsjednica Narodnog fronta, zauzela je čvrst stav prema ovoj situaciji. Ona je jasno odbacila i bojkot i prelazne “nestranačke” vlade, ističući da Republika Srpska nije jedna osoba i da urušavanje institucija nikada ne može biti opravdano političkim manevrima.

Nebojša Vukanović jasno je odbio i bojkot i nestranačku ličnost, a na sve gledao kao na Stanivukovićevu igru uz “aminovanje” Dodika.

U kontekstu bojkota prijevremenih izbora za predsjednika RS, većina opozicionih aktera je odbacilo ovaj pristup, shvatajući da bi bojkot doveo do dodatne političke krize i potencijalnog daljeg jačanja vladajućih struktura. Odluka SNSD-a da pozove na bojkot smatrana je pokušajem manipulacije i izbjegavanja demokratske odgovornosti, dok opozicija nastoji iskoristiti svaki dostupni prostor za legalno i institucionalno djelovanje.

Stanivukovićev prijedlog nestranačkog kandidata iz akademske zajednice na prijevremenim izborima , iako atraktivan u teoriji, pokazuje svoju ograničenost u realnoj političkoj praksi. Bez jasnog konsenzusa i podrške ključnih političkih snaga, ovakav kandidat ostaje uglavnom simboličan politički potez. Takva inicijativa, iako potencijalno pomirljiva, bez šire političke volje i spremnosti na kompromis teško može premostiti duboke podjele koje trenutno vladaju u entitetu. I na strani opozicije, i na strani vlasti.