Ja sam britansko-egipatski pedijatar koji radi u Nacionalnoj zdravstvenoj službi (NHS) više od 15 godina. Tokom godišnjih putovanja u Gazu, radio sam zajedno s lokalnim ljekarima i iz prve ruke svjedočio utjecaju izraelske blokade i bombardiranja na zdravlje djece. 

Proračunata okrutnost

Znam šta znači vidjeti djecu kako umiru od uzroka koji se mogu spriječiti. Ali nikada u životu nisam svjedočio ovom nivou proračunate okrutnosti, niti takvom hladnom saučesništvu onih koji tvrde da im je stalo do međunarodnog prava i prava djece.

Dana 30. jula, letio sam s 15-godišnjim palestinskim dječakom iz Gaze po imenu Majd Alshagnobi, njegovom majkom i dvoje braće i sestara iz Kaira u London na specijalističko liječenje u dječijoj bolnici Great Ormond Street. Dvoje njegove druge braće i sestara i njihov otac ostali su zarobljeni u sjevernoj Gazi, piše Dr. Omar Abdel-Mannan, prenosi Stav.ba.

Pridružio sam se letu kao prijatelj i podržavalac Projekta Čista nada, radeći zajedno s Kinder Reliefom, koji su odigrali vitalnu ulogu u organiziranju Majdove njege u Egiptu i osiguravanju njegovog transfera u Veliku Britaniju. Njihov rad svjedoči o tome šta male mreže odlučnih ljudi mogu postići kada vlade ne djeluju.

Majdova vilica je bila polomljena eksplozijom bombe. Očigledan ožiljak preko njegovog vrata označava mjesto traheostomije izvedene u bolnici u Gazi pod opsadom. Njegovo preživljavanje je dokaz ne samo hitne evakuacije, već i neumornih napora ljekara u Gazi i njegove porodice, koji su se borili da ga održe u životu pod nemogućim uvjetima.

Jedan od rijetkih sretnika

Nikada ne bi trebao biti potreban tinejdžer sa slomljenim licem i ožiljcima na disajnim putevima da podsjeti Britaniju da su palestinska djeca ljudska bića. Ali tu smo.

Majd je jedan od rijetkih sretnika. Hiljade druge kritično bolesne ili povrijeđene djece i dalje je zarobljeno u Gazi, jer im je Velika Britanija odbila izdati vize - umjesto toga ponudivši ulaz nekolicini djece s urođenim manama, dok su oni s povredama od eksplozije, amputacijama, zatajenjem bubrega i pothranjenošću ostali. 

To je politika toliko sramotna da prkosi objašnjenju, osim kao dio istog sistema dehumanizacije koji izgladnjuje djecu pred kamerama dok Britanija ne čini ništa. 

Skriveni troškovi

Majd je morao ostaviti dvoje braće i sestara i oca u sjevernoj Gazi, gdje su živjeli u improviziranim šatorima na plaži. Za mnoge porodice u Gazi, svaki odlazak ne nosi samo olakšanje preživljavanja, već i veliku neizvjesnost kada će se - ili hoće li - ikada ponovo ujediniti. 

Ovo je skrivena cijena svake evakuacije: preživljavanje razdvojeno na komadiće, porodice razdvojene na kontrolnim punktovima, djeca prisiljena da nose i nadu i gubitak u istom malom tijelu.

Projekt Čista nada je zakoračio u ovu prazninu, sastavljajući slamke života dijete po dijete, slučaj po slučaj, protiv birokratije osmišljene da ih učini nestalima. Vidio sam ovu organizaciju kako se bori za svaku vizu, svaki bolnički krevet, svaki siguran prolaz. 

Dr. Omar Abdel-Mannan

Svaka evakuacija je trijumf, ali i optužnica: protiv vlade koja prodaje oružje upravo državi koja je ovaj bijeg učinila neophodnim, i protiv britanskih institucija koje su izgradile skelu nevjerice koja omogućava da se genocid odvija pred našim očima. 

Guardian je izvjestio da bi oko 100 kritično bolesne i povrijeđene djece u Gazi konačno moglo biti evakuirano u Veliku Britaniju na liječenje u okviru NHS-a u okviru novog vladinog programa - rezultat neumornih napora grupa poput Projekta Čista nada. Ali s obzirom na to da su deseci djece već umrli dok su čekali, ovo mora biti početak održivog programa koji finansira vlada - a ne jednokratni gest za smirivanje javnog negodovanja.

Izgladnjela djeca

Već nekoliko mjeseci, lica izgladnjele djece u Gazi preplavljuju britanske medije: mršave bebe sa upalim očima, mala djeca preslaba da plaču, tinejdžeri poput Majda sa rastrganim tijelima. Kao da su britanski mediji iznenada otkrili da palestinska djeca postoje. Ali za one od nas koji su svakodnevno razgovarali sa doktorima u Gazi, koji su molili vlade i profesionalna tijela da djeluju, ovi užasi nisu novi.

Umjesto toga, ova situacija je neizbježan ishod namjerne kampanje dehumanizacije - one koju su sankcionirali britanski mainstream mediji, štitila britanska vlada, a provodila je aparthejdska država s potpunom nekažnjivošću.

Da li bi se ovo dešavalo da su žrtve izraelska djeca? Ukrajinska djeca? Britanska djeca? Naravno da ne. Ali palestinski životi, a posebno palestinska djeca, tretirani su kao za jednokratnu upotrebu - ili nevidljivi ili demonizirani.

Otkrivanje novog svijeta

Svaki ožiljak na Majdovom licu priča priču o sistemu. To je sistem koji dozvoljava bombe koje razbijaju vilice; sistem koji bolnice lišava lijekovima i gorivom; sistem koji nudi floskule, a istovremeno odbija vize istoj djeci kojoj je pomogao da bude ranjena. Izgladnjivanje Gaze, amputacije, slomljene vilice - ništa od ovoga nije greška. To je sistem.

Ipak, samo nekoliko sati prije nego što smo se ukrcali u avion, vidio sam nešto što sistem ne može dodirnuti. Za Majda i njegovu braću i sestre, to je bio njihov prvi put na aerodromu. Širom otvorenih očiju, čvrsto su držali majku za ruke dok smo ulazili u terminal. 

A onda, kao i djeca svugdje, bili su privučeni pokretnim stepenicama. Skakali su po njima, smijući se, utrkujući se ko će prvi stići do vrha, a njihovi glasovi su odjekivali u ogromnoj dvorani. Na nekoliko dragocjenih minuta, rat se povukao, a oni su bili samo djeca koja otkrivaju novi svijet - radeći iste stvari koje bi radilo bilo koje dijete u bilo kojoj zemlji.

Ta mala, obična radost - kikotanje na pokretnim stepenicama, stisak bratove ruke - postala je čin tihog otpora. Bio je to podsjetnik da je nevinost ove djece, njihova razigranost, njihova sposobnost da zamisle budućnost izvan ruševina i kontrolnih punktova, sama po sebi oblik postojanosti.

Izrael može uništavati domove, izgladnjivati porodice i bombardirati bolnice. Može pokušati samljeti ljude u ruševine i statistike. Ali ne može dotaći ono što sam vidio u tom aerodromskom holu: čuđenje u dječjim očima, smijeh koji može probiti mjesece terora - odlučnost za život, zapisana u jednostavnom činu igre.

Njihov otpor je njihovo postojanje. Svaki kikot, svako pitanje o crtićima ili ljuljačkama, svaka igračka prenošena preko granica je čin prkosa. Ova djeca ne nose samo svoj opstanak, već opstanak naroda.

Dugujemo im pravdu 

Dugujemo im više od milostinje. Dugujemo im pravdu. To znači da odmah otvorimo vrata Velike Britanije svakom teško povrijeđenom djetetu u Gazi i ubrzamo taj rad. To znači uspostavljanje programa evakuacije i liječenja koji finansira vlada - isti nivo nacionalne mobilizacije koji se pruža ukrajinskim izbjeglicama - sa infrastrukturom, kapacitetima i stručnošću koji već postoje. 

To znači prekid prodaje oružja koja njihove rane čini neizbježnim. To znači suočavanje s rasizmom koji je njihove živote učinio predmetom pregovora. I to znači rušenje sistema koji neke živote smatra vrijednim spašavanja, a druge vrijednim brisanja.

Dok se let nastavljao, Majd je tiho sjedio sa svojom braćom i sestrama, a njihove male ruke su bile obavijene oko nekoliko stvari koje su ponijeli iz Gaze. Posmatrajući ih, shvatio sam da bez obzira na to šta je uništeno - kuće, bolnice, čitava naselja - postoji nešto što Izrael nikada neće slomiti: njihovu nevinost, njihov otpor, njihovu postojanost i njihovu odlučnost da postoje, objavio je MEE.

(Dr. Omar Abdel-Mannan je britansko-egipatski pedijatrijski neurolog sa sjedištem u Londonu. Od 2011. godine učestvovao je u brojnim medicinskim i nastavnim delegacijama u Gazi i na Zapadnoj obali. Osnivač je i predsjednik organizacije Health Workers 4 Palestine, globalnog pokreta zdravstvenih radnika i saveznika koji se zalažu za pravo na zdravlje i kraj ilegalne okupacije Palestine.)