Michael Martens, novinar njemačkog Frankfurter Allgemeine Zeitunga uglavnom je javnosti u regionu poznat po izvanrednoj studiji o nobelovcu književniku Ivi Andriću - "U požaru svjetova: Ivo Andrić – jedan evropski život". No, njegov novi istraživački poduhvat već je jako zaintrigirao ovdašnju javnost, pa će njegova nova knjiga zasigurno imati istu ako ne i veću pažnju nego prethodna. A tema je i više nego atraktivna - odnos i uloga Njemačke prema raspadu Jugoslavije.  

Njemački arhivi se otvaraju nakon 30 godina držanja "pod ključem" i sada, kada je taj rok prošao, upravo će nam kroz istraživački rad Martensa mnoge tajne iz tog burnog perioda naše historije biti objelodanje. A neke od rezultata svog istraživanja, i prije objavljivanja knjige, Martens je odlučio da podijeli sa čitaocima Slobodne Bosne.  

U prvom od dva nastavka velikog intervjua vraćamo se u 1991. godinu i sa autorom otvaramo pitanja odnosa Njemačke prema Jugoslaviji, novoizraslim republičkim liderima Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, ali i delikatnom pitanju vječito prisutnom u javnom prostoru – da li je islamofobija igrala ulogu u njemačkoj politici prema BiH s početka devedesetih.  

Razgovarao: Samir BEGOVIĆ 

U jednom intervju ste rekli da kancelar Kohl "nije volio Tuđmana na osobnoj razini" i da je "ispočetka gajio određeno nepovjerenje prema Tuđmanu". Možete li detaljnije objasniti njihov odnos? Zašto Kohl nije imao simpatija prema Tuđmanu i da li je ta činjenica utjecala na odnos Njemačke prema Hrvatskoj? Koliko je u tome važan lični momenat a koliko Tuđmanova politika? 

Interakcija između ličnih odnosa i nacionalnih interesa u politici uvijek je važna, iako su interesi obično jači od odnosa. Jedan primjer: Angela Merkel imala je dobar odnos s Georgeom W. Bushom, što potvrđuje u svojim memoarima, ali to nije promijenilo činjenicu da je na summitu NATO-a u Bukureštu 2008. godine osigurala da Ukrajina ne dobije Akcijski plan za članstvo, protivno Bushovoj volji. U odnosu između Kohla i Tuđmana također je postojao takav nesklad između ličnih i političkih odnosa, iako na upravo suprotan način: Na ličnoj razini, Kohl se nije naročito dobro slagao s Tuđmanom. To pokazuju ne samo dokumenti u njemačkim arhivima, već i sjećanja njemačkih diplomata s kojima sam razgovarao.  

Djelomično mislim da je to bilo zbog činjenice da su, iako su obojica bili historičari, Tuđman i Kohl imali vrlo različit pogled na politiku, uključujući geopolitiku. Kohl je bio dijete Evropske unije. Vjerovao je u diplomatiju i pregovore. Tuđman je 1991. smatrao da postoji historijska prilika za stvaranje Hrvatske koja uključuje dijelove Bosne i Hercegovine. Kohl nije imao razumijevanja za takvo razmišljanje. Osim toga, Tuđmanova je tendencija bila da započinje razgovore dugim monolozima o hiljadugodišnjoj povijesti Hrvata. Kohl, iako je imao razumijevanja za povijest, volio je brzo dolaziti do poente.  

Međutim, prilično hladan (ili barem ne naročito topao) lični odnos između Kohla i Tuđmana nije promijenio činjenicu da je Njemačka podržavala odbranu Hrvatske od srpske agresije. U drugoj polovini 1991. (sasvim drugačije od početka godine), to je također značilo da se Njemačka zalagala za međunarodno priznanje hrvatske želje za nezavisnošću. Sve se to događalo bez obzira na činjenicu da se Kohl i njegov ministar vanjskih poslova Genscher nisu mogli puno povezati s Tuđmanom na ličnoj razini. 

Susret Franje Tuđmana i Helmuta Kohla u Bonnu 1991. godine (Foto: AFP)

KOHL NIJE BIO ZAINTERESIRAN ZA JUGOSLAVIJU DO DRUGE POLOVINE 1991. GODINE 

Da li je Kohl imao razumijevanje za BiH? Da li mu je i Alija Izetbegović također "išao na živce"? Da li su zabilježene lične impresije, kao u slučaju Tuđmana? Šta kažu njemački dokumenti, kako se njemačka diplomatija odnosila prema Izetbegoviću, ali i prema Bošnjacima? 

U svojoj knjizi o ulozi Njemačke i Austrije u razaranju Jugoslavije pokušat ću detaljno odgovoriti na ovo pitanje. Međutim, moram reći da se moje istraživanje u arhivima i razgovori s diplomatama i političarima koji su bili svjedoci procesa usredotočuju na 1991. godinu, posljednju godinu postojanja Jugoslavije. Kohl je bio njemački kancelar do 1998., ali nemam arhivsku građu za razdoblje od 1992. do 1998., jer nisam provodio istraživanje o tom vremenskom okviru. Za godinu 1991. mogu reći: Nema dokaza, ni u spisima ni od svjedoka, da je bilo ikakvih ličnih ili atmosferskih razlika između Kohla i Izetbegovića. Međutim, postojao je drugi problem: 1990. a također i početkom 1991. godine nije bilo stvarnog interesa za Jugoslaviju unutar njemačke politike, a još manje interesa za Bosnu. 

Možete li to detaljnije objasniti? 

Među mnogim izvorima koji potvrđuju nedostatak njemačkog interesa je nedavno objavljeni dnevnik Horsta Teltschika, koji je bio najvažniji savjetnik Helmuta Kohla za vanjsku politiku od 1982. do 1990. U ljeto 1990. Georg Reissmüller, jedan od pet urednika Frankfurter Allgemeine Zeitunga, novina koje je Kohl čitao svaki dan, razgovarao je s Franjom Tuđmanom i drugim hrvatskim političarima u Zagrebu. Po povratku u Njemačku, Reismüller je nazvao Teltschika i zamolio ga da u Bonnu primi Tuđmanovu delegaciju radi razgovora o situaciji u Jugoslaviji. Teltschik je poštovao Reismüllera i odobrio mu je zahtjev. Tokom sastanka u augustu 1990. godine, hrvatska delegacija rekla je Teltschiku da je cilj Zagreba transformirati Jugoslaviju u konfederaciju. Prema njegovom dnevniku, navečer tog dana, Teltschik je Kohlu ispričao o sastanku koji je imao s Hrvatima, rekavši: "Gospodine kancelare, mislim da moramo obratiti pozornost na Jugoslaviju. Tamo se nešto kuha." No, Kohl je mrzovoljno reagirao, rekavši da je već previše zauzet drugim pitanjima, poput ujedinjenja Njemačke i suočavanja sa Sovjetskim Savezom. "Šta bih više trebao učiniti?", upitao je Kohl, dodajući da nema vremena baviti se i Jugoslavijom. Postoji mnogo sličnih anegdota ove vrste.  

Kohl u to vrijeme nije bio zainteresiran za Jugoslaviju. Sovjetski Savez i EU bili su mu puno važniji. Slična slika nastaje kada se pogleda Odbor za vanjske poslove njemačkog Bundestaga. Zapisnici sastanaka sačuvani su u parlamentarnoj arhivi. Prema tim dokumentima, Jugoslavija je igrala ili manju ili nikakvu ulogu u raspravama odbora za vanjsku politiku u prvoj polovini 1991. godine. Na primjer, održan je sastanak 15. maja 1991., do kada je situacija u Jugoslaviji već eskalirala. Ipak, Jugoslavija nije bila ni među 23 tačke dnevnog reda sastanka. Teme su bile baltičke države, Vijeće Europe, trgovinska politika s Afrikom ili širenje satelitskih komunikacija u EU, ali ne i Jugoslavija. Tek neposredno prije sastanka odlučeno je da se na dnevni red dodaju još neke tačke: unutarnja situacija u Bangladešu, izvještaj o međuparlamentarnoj konferenciji u Sjevernoj Koreji i kriza u Jugoslaviji. No, rasprava o ostalim temama trajala je toliko dugo da je predsjednik odbora na kraju predložio da se o Jugoslaviji raspravlja na sljedećem sastanku.  

Spominjem to jer se u postjugoslavenskom prostoru ponekad stječe dojam da je tema Jugoslavije bila vrlo važna u Njemačkoj. U Srbiji su neki krugovi čak uvjereni da je uništenje Jugoslavije priznavanjem Hrvatske i Slovenije bio centralni politički cilj njemačke politike 1991. godine. Dokumenti u njemačkim arhivima slikaju drugačiju sliku: barem u prvoj polovini 1991. gotovo niko nije bio zainteresiran za jugoslavenske teme. To je bilo neprimjetno pitanje. Isto vrijedi i za Bosnu. Dok su njemačka ambasada u Beogradu i njemački generalni konzulat u Zagrebu relativno pomno pratili događaje u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji i o njima gotovo svakodnevno izvještavali Ministarstvo vanjskih poslova, događaje u Bosni i Hercegovini i Makedoniji promatrali su na mnogo površniji način. To je vrijedilo i za vladu. Vjerujem da Kohl i Genscher dugo nisu doista razumjeli koliko je opasna bila situacija u Bosni 1991. godine. Ali mnoge njemačke diplomate jesu. 

Helmut Kohl i Hans-Dietrich Genscher (Foto: Hans-Günther Oed)

SAVJET KOJI IZETBEGOVIĆ NIJE POSLUŠAO 

Možete li dati primjer? 

U junu 2015. Hansjörg Eiff, posljednji njemački ambasador u Jugoslaviji, poslao mi je svoje neobjavljene "Bosanske memoare", kako ih je nazvao. Sastoje se od oko 70 otkucanih stranica, koje je namjeravao objaviti kao memoare u kombinaciji s drugim dokumentima. Nažalost, to se nikada nije dogodilo, jer je Eiff umro 2019. prije nego što je uspio završiti svoju knjigu. U ulomku koji mi je Eiff poslao opisuje svoju veliku simpatiju, ili barem duboko razumijevanje, za Izetbegovića i situaciju u Bosni 1991. godine. To postaje posebno jasno u novembru 1991., prije Izetbegovićevih prvih službenih razgovora s Kohlom i Genscherom u Bonnu.  

Dva dana prije, Eiff je otputovao u Sarajevo kako bi pripremio Izetbegovića za posjetu. Moglo bi se gotovo reći da je Eiff pokušao trenirati Izetbegovića - kao što teniski trener priprema svog igrača prije važne utakmice. Prema Eiffu, prošao je kroz mogući tok razgovora s Izetbegovićem: Šta bi Helmut Kohl mogao pitati i koji bi bio najbolji odgovor? Koje teme Izetbegović treba izbjegavati? Na kojima treba insistirati? I tako dalje. Službeno, razlog Eiffovog sastanka s Izetbegovićem bilo je putovanje radi prikupljanja informacija kako bi unaprijed informisao njemačko Ministarstvo vanjskih poslova o situaciji u Bosni i Hercegovini prije Izetbegovićevog dolaska u Bosnu. Ali u stvarnosti, bilo je više od toga. Eiff piše da ga je Izetbegović pitao kako ocjenjuje situaciju u Bosni. Nakon što je Eiff odgovorio, Izetbegović je navodno rekao: "Vi ste pravi Bosanac." Eiff ovu rečenicu u svojim memoarima citira na bosanskom jeziku. Naravno, ne znamo je li se razgovor zaista tako odvijao, ali općenito, Eiffov prikaz čini se vrlo uvjerljivim.  

Eiff piše da je Izetbegoviću savjetovao da u Bonnu jasno iznese svoje mišljenje o priznavanju Hrvatske i posljedicama kojih se treba bojati za Bosnu. Eiff čak tvrdi da je to rekao dva puta. Međutim, Izetbegović nije poslušao taj savjet. Tokom sastanka s Genscherom, prema dosljednim iskazima njemačkih učesnika razgovora, Izetbegović nije jasno izrazio svoju zabrinutost u vezi s opasnostima priznanja Hrvatske za Bosnu. To je također vidljivo iz sažetaka Izetbegovićevih razgovora s Kohlom i Genscherom koji se mogu pronaći u njemačkim arhivima.  

Njemački arhivski dokumenti također pokazuju da je njemačka ambasada u Beogradu više puta upozoravala da se ne zaboravi Bosna kada se razmatra Jugoslavija. Eiff piše da su ta upozorenja bila razlog zašto se Njemačka zalagala za uključivanje dijela o Bosni u deklaraciju Vijeća ministara Evropske zajednice od 16. decembra 1991. godine, u vezi s odlukom o priznanju Slovenije i Hrvatske. Cilj je bio dati i Bosni izgled priznanja te upozoriti Srbiju i Jugoslavensku narodnu armiju da silom ne narušavaju integritet Bosne. Zanimljivo je da je, prema Eiffu, Bonn insistirao na tome da se Beograd upozori da ne zanemaruje integritet Bosne, ali ne i Zagreb. 

Da li ste u dokumentima sretali ime Hasan Šuljak? Da li Vam je to ime poznato? Radi se o osebujnoj ličnosti, dugo godina je bio dopisnik Al-Ahrama iz Njemačke. On je navodno posredovao tokom posjete Alije Izetbegovića Njemačkoj krajem 1991. godine kada je razgovarao sa Kohlom? 

Nisam naišao na to ime u arhivskim dokumentima. Međutim, to ne znači nužno da osoba koju ste spomenuli nije igrala nikakvu ulogu tokom Izetbegovićeve posjete Njemačkoj, budući da dokumenti uvijek sadrže samo dio istine. Konkretno, unutarnji posrednici koji djeluju iza kulisa obično se ne pojavljuju u službenim zapisima. Međutim, također nikada nisam čuo da se ovo ime spominje u mojim razgovorima s diplomatama. 

"ISLAMSKA PATULJASTA DRŽAVA" – ARGUMENT PROTIV BILO KAKVE PODJELE BiH 

Često se u javnosti tematizira pitanje islama i muslimana u BiH, odnosno da je ta činjenica imala veći ili manji značaj u odnosu evropskih sila prema Bošnjacima? Šta o tome govore njemački arhivski dokumenti? Da li je njemačkom vodstvu bila važno vjersko opredjeljenje Bošnjaka? 

Ovdje moram ponovno reći da sam se u svojoj knjizi bavio samo posljednjom godinom postojanja Jugoslavije, odnosno 1991. godinom. Pretpostavljam da želite znati je li islamofobija igrala ulogu u njemačkoj politici prema Bosni. Prema dokumentima u njemačkim arhivima, nije. Ali opet, dosjei ne otkrivaju nužno cijelu sliku.  

Među rijetkim dokumentima u arhivima njemačkog ministarstva vanjskih poslova u kojima religija uopće igra bilo kakvu ulogu jest izvještaj njemačkog generalnog konzula u Zagrebu (koji je bio poštovatelj Franje Tuđmana) njegovom ministarstvu u Bonnu od 23. decembra 1991. U njemu njemački diplomata izvještava da je upravo predao pismo njemačkog saveznog predsjednika u vezi s formalnim priznanjem Hrvatske Tuđmanu. Nakon ceremonije primopredaje, kojoj su prisustvovale televizijske kamere i mnogi novinari, njemački konzul i Tuđman povukli su se na povjerljivi razgovor. Prema izvještaju njemačkog diplomate, Tuđman je u tom razgovoru naglasio da je američkim i britanskim sagovornicima rekao: Ako bosanski Srbi proglase nezavisnost, Zapadna Hercegovina pripala bi Hrvatskoj, a bosanskim Muslimanima ostao bi samo dio teritorija oko Sarajeva. Prema njegovom izvještaju, njemački konzul odgovorio je da smatra podjelu Bosne vrlo rizičnom, jer bi "islamska patuljasta država" u srcu Balkana lako mogla skrenuti u "fundamentalističko-agresivni smjer".

Foto: PAAA / Zbirka Michael Martens

U njemačkim arhivima nisam pronašao nikakve naznake o tome kako je njegov izvještaj primljen u Bonnu. Ali izraz "islamska patuljasta država" ("islamischer Zwergstaat") često se pojavljivao u njemačkim raspravama tog vremena – i obično kao argument protiv bilo kakve podjele BiH. 

*Nastavit će se...