Za mnoge koji su odrasli u bivšoj Jugoslaviji, sjećanja na ljetovanja uz obalu Jadrana nose prizvuk nostalgije: miris borova, puni vozovi prema jugu i odmarališta u kojima su se „svi“ mogli odmoriti. U kolektivnom pamćenju često se ponavlja ideja da je more bilo dostupno svakome – radnicima, studentima, pa i školarcima. No, je li to zaista bila stvarnost svih građana ili tek idealizirana slika jednog doba?

"Ja sam mislio da su u Jugoslaviji svi išli na more, kako sad ovo?", napisao je jedan Hrvat na Redditu i podijelio anketu iz starih novina u kojoj se ispitivalo kako ljetuje prosječni Jugoslaven u Splitu. U uvodu teksta piše kako su razlozi slabog posjeta domaćih gostiju dobro poznati te da je cilj bio saznati kako se snalaze oni koji su ostvarili želju da bar primirišu moru, piše Dnevno.hr.

Jedan od anketiranih bio je tada 32-godišnji novinar iz Šida Mitar Mitrović koji je rekao da je na ljetovanje stigao automobilom sa suprugom te da planiraju odlazak do Korčule. "Cijene? Slušajte, ni jednog trenutka se nismo dvoumili trebamo li ići na more, bez obzira na ono što nas čeka dole. Znam da ćemo potrošiti možda tri ili četiri mjesečne plate, ali o tome ćemo misliti kada se vratimo kući."

Foto: Screenshot/Reddit

Jesu li svi u vrijeme Juge mogli priuštiti ljetovanje? Mit razbijen

37-godišnji mesar iz Šida, Nikola Makivić, rekao je da je na odmor došao s porodicom preko SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice) i SIZ-a za rekreaciju iz njegove opštine. "Sve imamo osigurano, smješteni smo u Studentskom domu, a cijena kompletnog desetodnevnog boravka je 6.000 dinara. Odmor je došao u obzir samo pod ovakvim uslovima, o nekom privatnom aranžmanu nismo ni sanjali. Sve je skupo."

22-godišnja službenica iz Slunja, Gorana Ulemek, rekla je da već treću godinu dolazi kod sestre koja živi i radi u Šibeniku. "Dok je ona tu i ja ću ljetovati na moru jer sa svojom ušteđevinom ne mogu izdržati sama duže od tri dana."

"Kao mala sjećam se da su svako ljeto moji nana i dedo, pa i pranana i pradjed, bili izvan sebe od količine ljudi koja bi prolazila kroz naše kuće – silna rodbina koja bi se sjetila doći preko ljeta. Ali nisu bili iznervirani zbog njih samih, nego zato što je to bilo neprekidno – od početka juna do kraja oktobra, bez dana odmora. Jednom sam pitala nanu – bila sam još dijete – zašto im jednostavno ne kaže da ne dolaze. Objasnila mi je da se oni tome vesele kao što se ja veselim torti i poklonima za rođendan. Da to moraju sami plaćati, ne bi imali dovoljno novca, a da idu u kampove – ne bismo ih mi ni vidjeli. Usporedila mi je to s pitanjem: 'Bi li ti htjela ostati bez rođendana, poklona i gostiju, kad se tome toliko veseliš?' I svaki put kad ljudi pričaju kako se prije išlo na more ‘šakom i kapom’, sjetim se toga", komentirala je jedna Hrvatica.

Foto: YouTube/Balkan Berater/Screenshot

"Na more su išli oni iz vojske ili partije"

Drugi korisnik Reddita rekao je kako se sjeća da mu je prijatelj govorio da je u vrijeme Jugoslavije ljetovao dva tjedna s roditeljima na Brijunima i da si to danas ne može ni zamisliti. "Zaboravio je pritom da mu je djed bio istaknuto vojno lice." I drugi svjedoče da je vojnim ili partijskim dužnosnicima ljetovanje bilo znatno dostupnije.

"Moj tata je išao u Bašku u hotel na dva tjedna i hvalio to doba. Onda bi ga mama u nekom trenutku prekinula i rekla kako je ona išla u Bašku u kampove i lomila se po kamenju. Njegov otac bio je oficir JNA, a njeni – radnička klasa. Ljudi sa sela nikad nisu ni vidjeli more, a činili su ogromnu većinu stanovništva u to vrijeme. Seljaci su na more počeli ići tek prije desetak godina, jer se više ne bave poljoprivredom, nego svako radi nešto svoje. Laž je da je to bila neka savršena egalitarna zemlja."

Radnike su spašavala odmarališta

Velik broj ljudi sjeća se da su ih roditelji mogli voditi na more zahvaljujući radničkim odmaralištima. "Moji su mi pričali da je puno ljudi išlo na more ako su radili za firme koje su imale smještaje na moru. Na primjer, skoro cijela tatina strana radila je u Belju i mnogi su išli u njihove kampove. Moj djed nije – nije imao auto i nije znao voziti."

"Mama je bila tvornička radnica. Tokom godine su se uplaćivale rate i onda sam dvije ili tri godine zaredom išao u radničko odmaralište u Biogradu na Moru – tamo negdje ’87., ’88. i ’89. Da nije bilo toga, pitanje je kad bih uopće vidio more."

"Pa lijepo piše – svi koji su ljetovali, ljetovali su ultra jeftino u društvenim odmaralištima: od firmi, opština, gradova. Mi smo uvijek išli u Zadar u ljetovalište Željeznica. Svi Brođani su bili na Korčuli u gradskom ljetovalištu. Danas firme radnicima neće ni stan napraviti, a kamoli odmaralište – i onda se žale kako nema radnika. Firme i dalje grade stanove i ljetovališta, ali samo za gazde."

Neki se ne slažu i tvrde da se na ljetovanje moglo ići nevezano za pripadnost vojsci ili partiji, već da je to bilo dostupno i običnim radnicima. "Pamtim ta vremena i mogu iz prve ruke reći kako je prijatelj iz susjedstva išao dva ili tri tjedna (ne sjećam se tačno, mislim da su bila dva) prije mene u odmaralište u Puntu – otac mu je radio u Čistoći. Nakon toga išli smo moji roditelji i ja – otac mi je bio inžinjer zaštite na radu, a mama radnica u tvornici. Pamtim to jer me do neba frustriralo što nisam mogao ljetovati s najboljim prijateljem. Neću reći da je svima bilo sjajno – to nikad nije moguće – ali zemlja je bila skrojena za malog čovjeka. Znam neke 'velike Hrvate' koji strašno mrze Jugoslaviju, ali sami često započnu priču o tome kako je bilo dobro raditi u tvornicama i kako su ljudi bili zadovoljni. Ni ne shvataju da si proturječe, ali ih nikad ne prekidam – lijepo je čuti da je nekad i mali čovjek nešto vrijedio."

Foto: Screenshot/Balkan Berater/Youtube

"Prestanite veličati život u Jugi, bili smo kao robovi"

"Rođena sam u Zagrebu krajem sedamdesetih. Svake godine sam išla na more s roditeljima minimalno dva tjedna – od Istre do Dalmacije – a nakon što bi im godišnji odmori završili, išla bih još najmanje deset dana s bakom. Nismo imali nekretnine na moru, niko iz porodice nije bio vojno lice ni blizak politici. Sva djeca iz mog razreda u osnovnoj školi također su išla na more."

Na kraju se javio jedan korisnik Reddita koji je želio razbiti sve mitove o Jugoslaviji. "Ma veličanje života u SFRJ je potpuni apsurd. Živjeli smo kao robovi – totalitarni režim, članske iskaznice Komunističke partije. Zaboravljaju se nestašice, bonovi za hranu i gorivo, redovi ispred trgovina. Kao djeca smo se radovali kad bi nam porodica koja je pobjegla na zapad donosila bombone, čokolade, kafu… ulje… Ljetovalo se u radničkim odmaralištima, a jedine prave privilegije imali su generali i politička elita. Ukratko – užas."