Piše: Pavle Pavlović

Ne znam kako drugi, ali kada sam u Sarajevu obavezno izbjegavam da prolazim pored austrougarske palate Predsjedništva BiH i one susjedne zgrade, gdje se smjestilo Ministarstvo spoljnih poslova. Ne činim to zbog privremenih članova troglavog Predsjedništva, niti zbog jednog ministra, što mu sve više svašta prepisuju stvarajući tako uzbudljivu političku krimi aferu..

Ne mogu tim dijelom Titove džade smireno da prolazim dok koračam prema Vječnoj vatri, pred kojom poziraju gotovo svi turisti što posjete Sarajevo. Slikaju se, a pojma nemaju pred kakvim spomenikom stoje. Ma, ne muči me to, nego jadni Kralj Tvrtko, spomenik što se izgubljeno smjestio tik ispod prozora kabineta, tako mi kažu mi, članice Predsjedništva, koja prima veliku lovu da bi se borila protiv interesa BiH. Za Predsjednicu tvrde da poštuje samo onog Tvrtka, što ga je u takmičenju sa bivšom gradonačelnicom Šehera, Karić rođena Londrc, postavilo, ono najveće razočarenje naivnog političkog Sarajeva, Draško Stanivuković, gradonačelnik Banja Luke. I tako još jednom cijelom dunjaluku pokazao da je Kralj Tvrtko bio Srbin i ništa drugo...

Pavle Pavlović ispred spomenika kralju Tvrtku u Sarajevu Foto: Dragana Pavlović Salamunović

I onda se sjetim šta sam prije dvije godine, dvadeset i devetog dana avgusta kada se obilježavala ko zna koja stogodišnjica Povelje Kulina bana, kao što će  i ovog 29. kolovoza. Ali, ne pred Tvrtkom, nego u prostorima Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Muzeja kojeg trećina, a možda i polovina BiH ne priznaje.

Pitao sam se tada šta uradi ovaj bronzani Kralj Tvrtko, što se već dvije godine šepuri ispred Predsjedništva BiH. Zbog njega na tisuće, hiljade Bosanaca i Hercegovaca putuju stoljećima unatrag. Sve do srednjovjekovne Bosne i vakta kada je Kralj Tvrtko bio glavni hadžija od Zadra i tamo na drugu stranu do Kotora. Ono što je bilo na Sjeveru i Istoku zapadalo mu je do Broda, Đakova, Šabca i Mačve, te prema Bijelom Polju, Morači. Ma, ima toga još, ko će nabrajati. Bilo kuda, u srednjem vijeku, Kralj Tvrtko svuda.

Zadeverao i mene, velikog povjesničara i geografa, taj kralj pred čijim kipom, postavljenim u gluho doba jedne kišne sarajevske noći, danas ničice padaju i bivši ortodoksni komunisti i zakleti borci protiv kraljeva, careva, feudalaca, zemljoposjednika. Začas zaboraviše Tita s kojim su, kažu, sretno živjeli do 1980-e, a spominju vladara oštrog mača i tvrdog štita što je jurcao ovim prostorima tamo i vamo prije gotovo 650 godina. Kada se ne sjećaju jednog Tita, možete misliti kako će brzo povijest ovog područja zaboraviti Dodike, Čoviće, Izetbegoviće i sve dosadašnje predsjedničke trojke.

Posljednjim atomima nadam se da zemlja Bosna i Hercegovina neće biti zaboravljena. Da će je spasiti sjećanje i ponos na Kralja Tvrtka. Pamtimo ga šest i po vjekova, što ne bi i nadalje. Jer, izgleda da je on jedino što je vrijedilo u našoj samo krvlju bogatoj historiji.

Nakon ovog uvoda, vakat je da se zapitam šta je bilo nakon 1391. godine, kada je Kralj Tvrtko zauvijek otplovio u prošlost koja u današnjoj BiH postaje sve aktuelnija. Čude se tome mnogi, kao i ja sam. Ne smijem na glas da pomislim - jao si zemlji koja živi za ono što je davno bilo i prošlo, a ne misli na sutra. Zanosimo se kao da će Kralj Tvrtko oživjeti na ovom izvrsnom kipu umjetnika Stijepe Gavrića, i ponovo isukati mač da širi prostore i slavu Bosne, a može i Hercegovine.

Ne znam zbog čega su toliko navalili na Kralja Tvrtka. U digitalnom trećem milenijumu i u sedmom stoljeću bez kralja, sada bez partizana i mladih muslimana, vraćamo se čovjeku koji je birvaktile svoje ratnike pozdravljao otvorenom šakom, sa svih pet prstiju. Kao dragi Jovan Divjak na početku posljednjeg rata dok je postrojavao hrabre sarajevske momke u tenisicima i vraćao nas u doba sa reljefa Bogumila.

Ali, eto, hajde, ako ćemo s povratkom Kralja Tvrtka vratiti i malo više jedinstva Bosne, koja je u njegov vakat bila bez dodatka Hercegovina, što nam donesoše nezaboravni Austrougari. Dok je Tvrtko stolovao Bosna je bila od Zadra do Herceg Novog, nemojte me hvatati za geografsku tačnost, ali mi današnji Bosanci i Hercegovci nismo kao onaj Mađar Orban. Ne nosimo šalove sa slikom velike Bosne, niti zadiremo u nekim povjesnim zahtjevima preko granica Hrvatske i Crne gore, niti tražimo neki "Bosanski svet".

Istoričari kažu da je u Tvrtkovo vrijeme ponosno bilo zvati se Bosancem, bez Hrvata, Srba i Bošnjaka. E, to nam je poslije došlo glave. A, evo muči nas i danas. Podijeliše nas na stada, pa sada svako malo ispitujemo ko ima jače rogove i okrutnije čobane.

I tako je s kipom Kralja Tvrtka krenulo. Sa izvanrednom bronzanom statuom, velikog meštra kiparstva, profesora Stijepe Gavrića.

U čast obilježavanja 834 godišnjice Povelje Kulina bana započela je ponoćna akcija u stilu Valterovih ilegalaca. Impozantno vajarsko djelo Stijepe Gavrica, u gluho doba, kada su kiše i munje zasipale Sarajevo, postavljeno je u Malom parku, tačnije kod tramvajske stanice, preko puta zgrade Predsjedništva BiH.

Tako je, gotovo tajno, stvoritelj Bosne, Kralj Tvrtko zauzeo svoje mjesto usred Šehera. I to na dan potpisivanja Povelje Kulina bana.

Zahvaljujući gradonačelnici Benjamini Karić, rođenoj Londrc, Sarajevo je dobilo novu priču, nove mogućnosti bezgraničnog zezanja. Novih šala i pošalica za koje je bivša prva dama Sarajeva bila kao stvorena. Iz akcije u akciju pokazivala je svoju bujnu maštu, nesagledive mogućnosti skretanja pozornosti na njen lik i djelo.

...A, sada ozbiljno! Zar je spomenik Kralju Tvrku trebao biti postavljen na ovakav način. Umjesto velike državne svečanosti, bljeska reflektora i niza najuglednijih zvanica iz svjetske diplomacije, gospođa gradonačelnica izvela je, za sada uspješnu, diverzantsku akciju.

I time umanjila i značaj Tvrtka i vrijednog spomenika kipara Gavrića.

Ljudi su se pitati kakav je to grad u kojem je gradonačelnica morala noću tajno da postavlja obilježja koja su odavno trebala Sarajevu, ali eto neke komisije su bile protiv toga.

Bojim se da će komisije ponovo biti protiv i šta ako dođe haber da se spomenik treba ukloniti. Ili je, možda neumorna Benjamina dobila pozitivno ćage od tih ocjenivača šta se može i šta ne može postavljati, i tajno ih čuvala za veliko jutro i dan Povelje Kulina bana.

Bilo kako bilo, ovo se nije snilo.

Kao što mi se nije snilo da sam ranije, sve do osobne odluke da mijenjam pravac kretanja od rodnog Marijin Dvora do gužve u Ferhadiji izbjegavao da gledam kip kojim bi se trebali ponositi. Postajao mi je sve usamljeniji i odlično je kao mramorna klupa poslužIo mnogima koji su čekali tramvaj. Vanserijsku ljepotu figure, statue kojom bi se pohvalili i najveći gradovi svijeta, gotovo je upropaštavalo postolje. Već na prvi pogled se zaključi da je to privremeno rješenje. Kao što su obližnje trafike. To donosi pitanja da li će ovo biti konačna stanica ili odlazak Kralja Tvrtka.

Zato sam bio slobodan da autoru, ocu Kralja Tvrtka iznesem ideju o pokretanju projekta - mobilnog bosanskog kralja. Pošto je već na privremenom postolju, mogao bi se kip povremeno premještati na razne lokacije u Sarajevu. Recimo, danas pred Predsjedništvom BiH, sutra pred onim važnim zgradama na Marijin Dvoru, prekosutra na Baščaršiji, onda Ilidži, Vogošći i tako ukrug. Da upozna široka raja našeg Tvrtka.

Ha, ha ideja nije loša, ali nisam za nju. Kao prvo ovaj spomenik sa postoljem je teži od deset tona, a kao drugo postoji jedno bolje mjesto, lokacija za konačno, stalno postavljanje spomenike, govori kipar Stijepo Gavrić.

Evo, predlažem preseljenje spomenika na samo desetak metara udaljeno mjesto. Bilo bi lijepo da se Kralj Tvrtko nađe u središtu cvjetnjaka u bliskom Malom Parku i da bude okružen već postojećim bistama velikih ljudi iz naše povijesti. To mi je velika želja i nada da će se naš najpoznatiji kralj konačno skrasiti i da će ljudi primjetiti da je veliki Tvrtko svoj na svome.