Piše: Mirza Skenderagić / BHRT

Da bosanskohercegovačka kinematografija trenutno nije u stanju proizvesti istinski autorski film koji bi se barem približio festivalima “A” klase, najbolje pokazuje novo igrano ostvarenje reditelja Dine Mustafića, “Paviljon”, nastalo prema noveli Viktora Ivančića koji je zajedno sa Emirom Imamovićem raspisao i scenarij, a kojim je otvoren 31. Sarajevo Film Festival. Snimljen isključio za publiku te logično i opravdano iskorišten za otvaranje SFF-a, ovaj film baca novo svjetlo na bh. kinematografiji i pokazuje da se to nekadašnje “filmsko čudo” više i ne nastoji održavati u životu, nego da ga se možda već i pokušava ubiti, baš kao što se to čini sa starim ljudima u bijednom i bizarnom staračkom domu “Paviljon”. Ipak, taj pokušaj ubistva i nije toliko besmislen, jer je u ovome slučaju donio i nešto dobro. U filmu je donio barem nekakvu revoluciju, a bh. kinematografiji je priskrbio tek osjetni žanrovski odmak od aktuelne televizije komedije, koja postepeno preuzima filmsko platno, i napravio jedan mali, starački korak u (ne)svjesni eksploatacijski ili preciznije “trash” žanr, u kojem bi se dakle ciljano ismijavala i aktuelna društvena stvarnost, ali i sam film kao umjetnički proizvod. 

Naime, za opstanak i razvoj jedne kinematografije nije dovoljan samo umjetnički uspjeh, što savršeno potvrđuje upravo bh. filmska realnost, već žanrovska raznolikost koja bi proširila prostor za publiku i pomogla im da kroz različite perspektive sagledaju svijet u kojem žive. Jer, svijet nije isti kada ga se gleda kroz naočale horora, trilera ili akcije, a tek je sasvim drugačiji kada ga se oboji melodramom, animacijom ili mu se stavi filter dječijeg pogleda. To su regionalne nacionalne kinematografije prepoznale na vrijeme, pa je recimo u Srbiji i Hrvatskoj moguće uočiti sve hrabrije i odlučnije pokušaje u horor, sf i žanru dječijeg filma, a ne treba zaboraviti spomenuti i trenutke “trash” ludila kao što je recimo onaj reditelja Predraga Ličine, iz kojeg je nastala zombi komedija “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” (2019). Ono što je odmah moguće uočiti kod ovoga naslova jeste beskompromisan žanrovski spoj, ali i apsolutna politička nekorektnost, što i jesu odlike autorskog eksploatacijskog filma koji su naravno proslavili Robert Rodriguez i Quentin Tarantino. Naslov “Paviljon” ne naslućuje ovakve autorske ciljeve, ali donosi simbolistička i intertekstualna značenja, prije svega referencu na Čehovljev “Paviljon br. 6” i naziv za starački dom kao zamjenu za psihijatrijsku ustanovu, što svakako sugeriše na ludilo stanovnika “Paviljona”, do kojeg su ih dovele godine zlostavljanja i ponižavanja, a čiji će epilog biti brutalna oružana pobuna protiv vlasti. 

Dakle, jasno je da se u samosvjesnom “trashu”, mora ići do kraja, jer je upravo ta kreativna i autentična krajnost ono što ga izdvaja od običnog filmskog smeća kakvo se svakodnevno izbacuje iz Hollywooda, a “Paviljon” upravo najnesigurnije pleše po toj najvažnijoj filmskoj oštrici. Da je Mustafić želio zakoračiti u totalni “trash”, bez sumnje dokazuje scena u kojoj izmučeni, bolesni, umorni stanovnici staračkog doma, pokušavaju odsjeći prst fizički nadmoćnijem uposleniku koji je nakon zauzimanja doma postao zatvorenikom, a u kojoj prilikom nespretnog poteza kuhinjskom satarom, krv poprska lica najbližih saučesnika. Upravo prskanje lica krvlju, zidova ili neobranog pamuka kao kod Tarantina, jeste odlika eksploatacije nasilja u svrhu izazivanja smijeha, a ne zbog realističnog prikaza užasa fizičkog povrijeđivanja. Koristeći se ovakvim estetskim postupcima, dakle onim koji realnost svjesno pretvaraju u naivno izobličenu filmsku sliku, “Paviljon”  funkcioniše kao zabavno i duhovito ostvarenje, sve dok ne poželi pronaći nešto “više” od toga. Nažalost, Mustafić će tu želju osjetiti i sve ono što je uspio ustanoviti kao originalno, pokušati će utopiti u političkoj i društvenoj angažovanosti političke crne komedije, te stereotipne oksimoronske pošasti koja je zadnjih godina zarazila bh. film. Jer, ništa nije pojeftinilo bh. film kao crna komedija, ne samo približivši ga trivijalnom televizijskom formatu, nego mu i potpuno oduzevši autorsku kreativnost. 

Dakle, Mustafićeva crna komedija sa originalnim “trash” elementima, dramaturški odmah “napada” osnovni društveni problem u filmu, a to je zlostavljanje starica i staraca u ionako oskudnom domu, prikazano u montažerski nabijenoj uvodnoj sekvenci, nešto bržih i kraćih kadrova, a u kojoj se vrlo efikasno uvode likovi, njihovi pojedinačni problemi i narušeni odnosi sa uposlenicima. Tako će se momentalno likovi podijeliti na dvije strane, na dobru i lošu, i dok će se na prvoj naravno izdvojiti korisnici doma, na drugoj strani će ostati osoblje. Iako rastreseni i osebujni, budući revolucionari koje simbolistički, ali i idejno, određuje partizansko nasljeđe, pa centralni junak Mojmir kojeg igra Miralem Zubčević kao da je nastavio razvoj lika koji je odredio njegovu karijeru, a to je svakako partizan Tale, oni će već i prije zapleta jednostavno i direktno osvojiti stranu dobra, što zbog proživljavanja zlostavljanja u apsolutnom odsustvu empatije prema njima, što zbog odluke o konačnoj pobuni. Okvir samog zlostavljanja, a i pobune je donekle napravljen od naturalizma, ali zbog začudnog maltretiranja naizgled nemoćnih ljudi, a onda i radikalnosti njihove osvete, dominantni osjećaj zaista jeste izvan domašaja realnog, pa se na cjelokupnu situaciju mora gledati iz perspektive komičnog, apsurdnog i na koncu, iz pozicije “trash” podžanra. Jer, iako je u današnjem bh. društvu ovakav događaj sasvim moguć, njegova umjetnička postojanost bi bila jedino ostvarena u svijetu “trasha”, s obzirom da, ako su već ovi ljudi u trećoj životnoj dobi zauzeli jedan dom, ako su im taoci mlađi i snažniji protivnici, ako im policija i vlast ne mogu ništa, onda bi takav splet narativnih okolnosti autorski zaživio tek u jednom sveopštem filmskom ludilu, možda utopijskom ili distopijskom, u kojem biti star znači biti budućnost, biti promjena, biti heroj, ili, na kraju, bolje biti star nego pijan. Odsjecanje prstiju, bacanje tijela sa krova zgrade, a sve sa prskanjem krvi po licima i zidovima, u takvom filmskom prostoru bi predstavljalo samo početak bizarnosti. 

Ali, “Paviljon” jeste to što jeste, i većinu svoga vremena nastoji opravdati ono što se u filmskom svijetu ne treba opravdati, a to je ovaj originalni i neobični plot, koji bolje izgleda na papiru, i kojeg je poprilično teško prenijeti na filmsku traku, a ne izgubiti njegovu prirodu. “Paviljon” se ne odriče u potpunosti svoje prirode, ali je uporno provjerava, kao recimo s uvođenjem lika Angela (igra ga Rade Šerbedžija) koji je specijalist za ovakve slučajeve, i koji odmah pristaje da povede u pobunu svoje generacijske “kolege”. Kao nekoga sa iskustvom u ovakvim situacijama, Mustafić koristi Angela da “pomogne” ostalima u pobuni, jer u realnom svijetu, korisnici staračkog doma nisu u stanju pokrenuti talačku krizu, dok bi u “trash” funkcionalnom prostoru to predstavljalo normalnost i originalnost. Uostalom, kao i to da lik Jasne Diklić laktom udari i gotovo onesvijesti lika kojeg igra Ermin Sijamija.

Zbog toga je i Šerbedžija krajnje suptilan i nastoji održati uzemljenost cjelokupne glumačke igre, koja, ponovo, na momente bježi u apsurd, ironiju, grotesku, satiru, što je recimo uočljivo kod lika Schumachera (igra ga Zijah Sokolović), kojeg je umjesto u bolid, život smjestio u kolica, ali opet, upravo zbog stalne zaglavljenosti priče između dramskog i komičnog, angažovanog i zabavnog, sve ostaje samo na imenu, na površini vica, i ne nastoji pomjeriti granicu niti u jednoj od ovih krajnosti. Od likova koji pripadaju drugoj, neprijateljskoj strani, osoblje je ostalo tek na tipskom razvoju, nabildani nasilnik koji pretuče ženu koja mu može biti majka, frustrirane žene koje mrze one koje bi trebali njegovati, i koje su spremne i da otruju i ubiju, pa makar i papagaja, neugledna recepcionarka koja ne može odoljeti društvenim mrežama itd. Iako su i drugi “negativci” ostali na istom karakternom nivou, šef policije željan borbe i akcije, korumpirana direktorica doma, policijski inspektor u potrazi za istinom, iz tipske bh. svakodnevnice će se donekle izdvojiti strpljivi i miroljubivi gradonačelnik, i to isključivo zahvaljujući interpretaciji Ermina Brave, koji će, neodoljivo podsjećajući na Sachu Barona Cohena, još jednom naslutiti prostor krajnje satiričnosti u koji je “Paviljon” trebao skrenuti. Ipak nije, jer je reditelj, u strahu od pretjerivanja, uporno nastojao očuvati balans, pa je zbog toga ulogu inspektora povjerio Albanu Ukaju, koji je trebao isplivati kao istinski istražitelj, ali o koji osim nervoze i očekivane telefonske promjene u odnosu sa majkom, ne donese ništa posebno za film. 

Isto tako, s jedne strane, Mustafić se neće libiti biti politički nekorektan, pa čak i kada je u pitanju ratna prošlost, i tu će nekada biti isuviše banalan kao kod spominjanja pojma genocida, a nekada će uspijevati pronaći humor. S druge strane, kada je riječ o komunističkoj ikonografiji u “Paviljonu”, nju će Mustafić ostaviti na strani banalne dramske angažovanosti, kao idejni oreol čiste, partizanske borbe, i to će, nažalost, u realnosti djelovati poprilično naivno. Na koncu, u istom međusobnom raskoraku će ostati i pojedinačni rediteljski elementi filma, kao što je npr. muzika Bojana Zulfikarpašića, koji će pokušavati pomiriti različite žanrove, od napetog elektro ritma za detektivski triler, do mirnijih i opuštenijih melodija za dramske i komične segmente filma, dok će u stalnoj svađi funkcionirati i prividna usporena fluidnost kamere koju potpisuju Mustafa Mustafić i Almir Đikoli sa naglim i kratkim rezovima Vladimira Gojuna. 

Nešto što počne kao detektivski triler sa istragom kao dramaturškim okvirom, koja smještena na početak odmah ukazuje da se desilo nešto veliko i tragično, približava se satiričnom “trashu” te ealing komediji uz posvetu “Maratoncima” i prezimenu Topalović, da bi na koncu pobjeglo u ustajalu zonu komfora društveno angažovane crne komedije, gdje se jednostavno mora potegnuti priča o ratnim zločinima i zločincima, na trenutke će pokazati i rediteljsku povezanost sa prvim filmom Dine Mustafića, (Remake, 2003). Onu koja počiva na kreativnim kretnjama kamere unutar kadra, na sklonosti ka folkorizaciji i ikonografiji, na dramaturgiji istrage ili potrage, a sve uz smjene između tragičnog i bizarnog i pod posebnim utjecajem estetike Emira Kusturice. Ali, kao i “Remake” (2003) uprkos intrigantnoj i filmičnoj priči, a sa neočekivanim i efektnim krajevima, “Paviljon” ostavlja konačni dojam autorske necjelovitosti i suštinske nedovršenosti. Realistična crna komedija u kojoj stari preuzimaju sumornu bh. budućnost i donose društvenu pobunu u ime slobode je besmislena, a satirični “trash” o poludjelim starcima i staricama koji više nemaju šta izgubiti je mogao poslužiti kao ljekoviti filmski impuls, i za bh. kinematografiji i za bh. društvo.