U svojstvu muftije za Zapadnu Evropu, prošle nedjelje sam prisustvovao komemorativnom skupu i mirnoj šetnji u Oslu, gdje se više od 30.000 ljudi okupilo da oda počast Tamimi Nibras Juhar.

Ubistvo djevojke prepoznato je kao čin krajnje desničarskog terorizma. Sama ta činjenica – da je država javno i jasno imenovala zločin – nosi posebnu težinu. U vremenu kada se u mnogim evropskim zemljama oklijeva nazvati ekstremizam pravim imenom, Norveška je pokazala političku i moralnu jasnoću, piše muftija Senaid-ef. Kobilica za Preporod.info.

Simbolika okupljanja bila je snažna. Hiljade žutih ruža – Tamimina omiljena boja – podsjetile su na 22. juli 2011. godine i teroristički napad na Utøyi. Tada, kao i sada, cvijeće simbolizira kolektivni otpor mržnji i potvrdu da društvo neće dozvoliti da nasilje oblikuje budućnost.

Poruke s ovog skupa nadilaze norveški nacionalni okvir i tiču se svih evropskih društava. Premijer Jonas Gahr Støre jasno je rekao: "Ne postoji ponosna, bijela Norveška. To je rasizam." Njegove riječi podsjetile su na jednostavnu, ali često zaboravljenu istinu: govor mržnje vodi nasilju, ekstremni stavovi rađaju ekstremne akcije, a laži o "drugima" završavaju u konkretnim zločinima protiv komšija i prijatelja. Naglasio je da je to terorizam. To je lekcija koja ne vrijedi samo za Norvešku nego za cijelu Evropu.

Imam Faruk Terzić u svom obraćanju istakao je ono što često previđamo – šutnju. "Tišina hrani mržnju", rekao je. On je ukazao na svakodnevne situacije kada se islamofobija i ksenofobija prešućuju, banalizuju ili čak opravdavaju. Upravo u toj normalizaciji leži prostor iz kojeg niču ekstremističke ideje, podsjećajući da društvo mora reagovati mnogo prije nego što dođe do nasilja.

Još direktnija bila je Kamzy Gunaratnam, koja je preživjela teroristički napad na Utøyi. Ona je upozorila da teroristi nisu uvijek "monstrumi negdje daleko". Često su to naši poznanici, kolege, komšije. Njene riječi su razotkrile ono što Evropa nerado priznaje: najveći problem nije samo nasilje ekstremista, nego šutnja okoline koja im omogućava da rastu.

– Time smo zakazali i pred Tamimom – rekla je.

Njena poruka je jasna – odgovornost nije samo na počiniocu, nego i na društvu koje je propustilo šansu da prevenira zlo.

Priča o počiniocu Đorđu Wilmsu posebno uznemirava. Mladić od 18 godina, dijete migranata, njemački državljanin, aktivan sportista – ruši sve stereotipe o "tipičnom teroristi". Njegov slučaj pokazuje da radikalizacija može nastati bilo gdje i da ekstremizam nije uvijek "uvoz" izvana. To je ozbiljno upozorenje evropskim društvima koja i dalje misle da je terorizam uvijek problem "drugih".

Poruka se mogla iščitati i iz same organizacije skupa. Komemoracija nije bila isključivo inicijativa muslimanske zajednice, već zajednički angažman Centra protiv rasizma, Vijeća za vjerske i životne zajednice, Muslimanska mreža za dijalog i brojnih drugih organizacija. Upravo taj savez pokazuje da mržnji ne može parirati izolirana grupa, već samo društvo u cjelini.

Posebno me obradovalo prisustvo sveštenika Srpske pravoslavne crkve u Oslu, Dragana Jovanova.

Sveštenik Dragan Jovanov i muftija Senaid-ef. Kobilica

Njegov mladalački duh i spremnost na otvoren razgovor ulijevaju nadu da nova generacija vjerskih lidera može graditi odnose oslobođene tereta prošlosti. Upravo jedan ovakav susret pokazuje da se povjerenje i suživot gradi kroz iskrene, ljudske geste.

Ali postavlja se pitanje: hoće li se sve završiti na simbolici ruža i snažnim govorima? Ili će se ta energija pretočiti u stvarne politike – u obrazovanju, prevenciji, regulaciji digitalnog prostora, jačanju povjerenja među zajednicama? Ako ostanemo samo na gestama, rizikujemo da zaboravimo ono što nas je okupilo, a tada će nasilje ponovo pronaći svoj trenutak.

Norveška prijestolnica je simbol evropske dileme: znamo pokazati saosjećanje, ali često izostane djelovanje. Tamimina smrt nam ne ostavlja prostora za pasivnost. Ona nas obavezuje da mržnju prepoznamo na vrijeme, da joj stanemo na put, da društvo učinimo otpornim na njene oblike i da ne dopustimo da se tišina ponovo plati nečijim životom.

Sigurnost nikada nije besplatna, pravda se ne podrazumijeva sama od sebe, a šutnja uvijek ima cijenu. U ovom slučaju, cijena je bila život jedne mlade djevojke. Zato Tamimina smrt ne smije ostati samo tragična uspomena. Ona mora biti obaveza – da Evropa pronađe hrabrost da se suoči s mržnjom i da je pobijedi.