Piše: Muhamed Hadžiabdić

Postoji jedan začuđujući fenomen u nas da ljudi o ekonomiji ne znaju ništa, ali imaju osjećaj da znaju i da im je tu sve poznato i jasno, i onda nastupaju javno i daju mišljenja koja nisu samo pogrešna nego i opasna. Već dugo se kanim da napišem nešto o ovoj neveseloj temi, pa nije ni čudo što se ta moja nakana razvukla na nekoliko godina. Sve mislim, neko će drugi. Ono što me konačno natjeralo na pisanje je jedna rečenica proslavljene bh. režiserke Jasmile Žbanić u intervjuu portalu Tacno.net, gdje na konstataciju novinara da neki kritičari njen film Blum smatraju neutemeljenom posvetom samoupravnom socijalizmu, režiserka odgovara da je pročitala samo jednu takvu kritiku. A svi znamo, jedan k’o nijedan, zašto se zamajavati.

Ja se ovdje neću baviti filmom Blum, ali hoću jednim fenomenom ovdašnjih kulturnih radnika, intelektualaca, analitičara i umjetnika raznih fela, da propagiraju ideje koje su milione ljudi gurnule u nesreću i propast, da uporno i čvrsto ignorišu realnost, te da pričaju sa takvom lakoćom o stvarima o kojima pojma nemaju. Recimo, o ekonomiji. A mogli bi znati, ali bi to zahtijevalo neki intelektualni napor, pa i hrabrost. Trebalo bi pročitati neke knjige koje bi mogle dovesti u pitanje tu sliku svijeta u kojoj su oni žrtve neoliberalnog kapitalizma, neshvaćeni i sa nedovoljnim budžetima, te ih lišiti komfora i osjećaja moralne superiornosti. Jednom riječju, suočiti ih sa realnošću i vlastitim neznanjem o svijetu u kojem žive.

Da se vratimo Jasmili Žbanić i samoupravljanju, kao primjeru ove pojave. Čudno je da režiserka odbacuje kritiku o neutemeljenoj posveti samoupravnom socijalizmu filma Blum kao jednu. Iz njenih mnogobrojnih intervjua u kojima hvali samoupravljanje i nudi ga kao moguće rješenje, ispada da to nije ni kritika već pohvala. Ono od čega bježi režiserka jeste riječ neutemeljen, neutemeljena posveta. Jer cijeli film Blum je neutemeljen, i mogao ga je napraviti samo neko ko o ekonomiji nema baš nikakvog pojma. Time je i cijela priča o Blumu kao proizvodu jednog sistema, a ne kao iznimci tog sistema, promašena. Energoinvest je postojao i bio velik dok je bio zaštićen od bilo kakve konkurencije, u državi u kojoj je Ustav propisao da privatna firma ne može imati više od pet zaposlenih, pa je jedina konkurentnost mogla biti između frizerskih salona i ćevabdžinica.

Zbog čega Energoinvest danas nije velik, već je tek jedna od mnogih firmi, režiserka ne daje odgovor. A jasno je zbog čega – jer je to mjera Energoinvesta u svijetu u kojem i drugi mogu da se takmiče. Moguće je da taj strah od suočavanja sa samim sobom, sa vlastitom mjerom, drži ovo društvo zarobljeno u jednom modelu koji je loš i uništava nas, ali nam pruža tu iluziju žrtve, žrtve neoliberalizma, mrskog kapitalizma. Nema ovdašnjeg kulturnog radnika da nije kapitalizam proglasio najvećim zlom, a kako to dolazi sa Zapada, na jedan perverzan način gura društvo ka neslobodi i mraku. Pa nije ni čudo da sve veći broj ljudi u Kini vidi alternativu.

A istina je potpuno suprotna. Milioni ljudi u svijetu su se izvukli iz bijede kada su dobili pravo da privređuju slobodno, da slobodno trguju, formiraju firme, zapošljavaju i bivaju zaposleni i otpušteni, da im sud štiti imovinu i ugovore, da im se skinu sa vrata parazitske državne inspekcije koje najčešće nisu ništa drugo nego reket i sredstvo kontrole državetine nad ekonomijom. Ovo se desilo uvijek i svuda, bez obzira na kulturu, vjeru, naciju, geografiju, klimu. Njima nije trebao genij poput Bluma da ih izvede iz siromaštva, a ni EU fondovi, već sloboda da privređuju, trguju, takmiče se i imaju elementarnu pravnu sigurnost – a to su sve ideali kapitalizma. Gdje tih ideala nema, gdje država i njeni činovnici uređuju ekonomiju, tu vlada jad i bijeda. Eno Venecuele, Kube, Rusije, dobrog dijela Južne Amerike, slobodarskog Meksika i Brazila, skoro cijele Afrike. Kina se oparila koristeći mehanizme i alate kapitalizma i onog momenta kada to napusti, a na dobrom je putu, vratiće se na mjesto odakle je krenula.

Mnogi su pisali o ovoj temi uvjerljivo, istinito i sa strašću. Eno u Buybooku Riba u vodi, nobelovca Ljose, da nam kaže kuda vode priče o zlom kapitalizmu i blagodatima vlasništva države (društva) nad ekonomijom. Eno Hernanda de Sotta, koji je život posvetio razumijevanju razloga uspjeha i neuspjeha društava da se izvuku iz bijede, pa Thomasa Sowella i mnogih drugih. Ali treba to pročitati.

Ironično je to da ljudi koji dolaze iz kulture, u ime humanizma, kritikuju kapitalizam i time osporavaju jedan od najvažnijih vidova čovjekove slobode, a to je ekonomska sloboda. Nema ekonomske slobode izvan ideje kapitalizma. Damir Ovčina i njegova izdavačka kuća Impruva objavili su fascinantnu zbirku eseja Ayn Rand na tu temu.

Realnost društava nikad nije idealna, čista i bez problema, kao što ni sam život nije takav. Šta nećemo, o tome se priča i brblja na sve strane. Ali šta hoćemo i kako, šta su nam ideje vodilje, e tu već dobivamo nemušte i blesave odgovore poput samoupravnog socijalizma. A nema u našem neuspjehu ništa ni sudbinsko ni mistično. Taj neuspjeh je očekivan rezultat konkretnih ekonomskih politika i odnosa prema ekonomiji, koji izviru iz zabluda i slabog poznavanja svijeta – društva u kojem se slabo ili nikako ne čita. Međutim, promjena će ipak sigurno doći, i ona neće biti potaknuta ni inicirana od strane profesora ekonomije ili već čega, niti od kulturnih radnika i intelektualaca, već od podcijenjenih i zanemarenih ljudi po bosanskim provincijama, koji vode svoje biznise uprkos svim neprijateljima slobodnog poduzetništva.

I treba to pojmiti i izgovoriti, napokon, mirno. Put u ozdravljenje vodi samo kroz slobodu, a ekonomska sloboda je najvažnija od svih.