Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i predsjednik Naroda i pravde (NiP) Elmedin Konaković je, gostujući u podcastu kod Vildane Selimbegović, iznio niz zanimljivih ocjena stanja u zemlji.

Uz ostalo, Konaković je, u 34. minuti razgovora, kazao da se BiH nalazi u najtežim okolnostima nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. “Vijeće ministara”, veli, “i u ovako teškim, najtežim okolnostima nakon Dejtona, redovno održava sjednice.”

Deset minuta kasnije, ministar vanjskih poslova je kazao da mu pada teško pomisao da bi se Stranka demokratske akcije (SDA) mogla vratiti na vlast, jer bi, kako kaže, pokvarila “ovo što smo za neko relativno kratko vrijeme vratili u neko normalno stanje”. (44 min)

Tu nastaje prvi logički problem. Ako je, kako kaže Konaković, Trojka vratila zemlju u normalno stanje, kako onda istovremeno živimo u najtežim okolnostima nakon Dejtona (što opet kaže Konaković, ne ja)?!

Ako su ovo najteže okolnosti, onda su ranije okolnosti bile lakše. Logično. Ali kako je onda zemlja vraćena u normalno stanje, ako je prešla put od lakših do težih okolnosti, pa je sad u najtežim okolnostima nakon Dejtona?!

Ova konfuzija je zapravo osnovno obilježje narativa Trojke. S jedne strane, ova koalicija osjeća potrebu da uvjeri javnost da je napravila pomak. S druge strane, osjeća potrebu da objasni javnosti zašto nije mogla da napravi pomak, piše Haris Imamović za Odgovor.ba. 

To se na kraju svede na ovu formulu da imamo najtežu situaciju nakon Dejtona i da je, istodobno, stanje u državi vraćeno u normalno.

Tigar od papira koji nikada nije bezopasan

Idemo dalje. Konaković, u podcastu, za Dodika kaže da je “tigar od papira” i “jedan prosječni, obični političar”. A zatim, samo nekoliko minuta kasnije, kaže: “Dodik nikada nije bezopasan. On je bio spreman na konflikt, na rat, na oružani sukob u BiH.” Čekaj, čekaj, čekaj. Kako jedan prosječni, obični političar može biti spreman na oružani sukob?!

S jedne strane Konaković bi da sebi pripiše zasluge za uklanjanje Dodika, pa zbog tog Dodik mora biti opasan. U protivnom, u čemu je zasluga Konakovića koji ga je navodno skinuo s vlasti? S druge strane, želeći da omalovaži svoje prethodnike, Konaković kaže da je Dodik obični, prosječni, što znači bezopasni političar kojem se trebalo samo malo oštrije suprostaviti (što navodno niko dosad nije umio). Dvije kontradiktorne potrebe ministar vanjskih poslova može zadovoljiti samo kontradiktornom formulacijom: Dodik je opasan, ali je i bezopasan.

Konaković dalje u podcastu kaže kako bh. diplomatija djeluje besprijekorno, te kao najzaslužnije ljudi, uz sebe, izdvaja i člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića i ambasadora BiH u Ujedinjenim nacijama Zlatka Lagumdžiju.

Prihvatimo, na trenutak, ovu ocjenu da su Bećirović i Lagumdžija pravi ljudi na pravom mjestu. Ništa nije sporno, sve do 31. minute, kada Konaković kreće da govori o “političarima iz Sarajeva”, koji su Dodika u proteklih 20 godina “previše respektovali i plašili ga se”.

“Na svaki njegov povik ljudi su ovdje išli u prodavnice kupovati zalihe, jer su političari iz Sarajeva takvu vrstu političkog ponašanja previše respektovali, plašili su se Dodika”, kaže Konaković.

Odlazak Dodika nije stvar političke volje u Sarajevu

Ko su ti neimenovani političari iz Sarajeva, koji su se 20 godina plašili Dodika?

Da li možda Zlatko Lagumdžija, kao prvi čovjek u državnoj vlasti, u mandatu 2011–2015?

Ili Denis Bećirović, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, u mandatu 2011–2015?

Ili možda Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara u mandatu 2015–2019?

Ili možda Bakir Izetbegović, kojem se u ta dva mandata (2011–2019) Konaković svako malo bacao pod noge (naslućujući svoju kasniju, lakejsku osvetu)?

Da li je zaista problem što su se navedeni političari iz Sarajeva, proteklih 20 godina, plašili Dodika i previše ga respektovali?

Da li je Dodik mogao već tada, od 2011. pa nadalje, biti eliminisan s političke scene da su SDP-u imali gard kakav danas imaju? Ili da je Zvizdić bio hrabriji državni premijer? Ili da je Izetbegović nalazio bolje kadrove od Zvizdića, Konakovića, Okerića, itd?

Po Konakovićevoj logici bi trebalo da je tako. Ali po pravoj logici, takve ocjene su neozbiljne. Jer ni tada, kao ni danas, odlazak Dodika sa političke scene nije bio stvar volje i reakcije političara iz Sarajeva, već stvar volje i reakcije Ureda visokog predstavnika (OHR) ili da budemo precizni do kraja – američke i najvažnijih evropskih vlada.

Da podsjetim čitaoce: Dodik je bio prisiljen napustiti poziciju predsjednika entiteta Republika Srpska, nakon što je OHR, na poticaj Washingtona i uz podršku Berlina, u ljeto 2023. donio izmjene Krivičnog zakona, a Sud postupio po tim izmjenama. Stvar je okončana tek kada je Trumpova administracija, nakon početne suzdržanosti, dala saglasnost.

Konaković i Trojka, naravno, nisu uklonili Dodika, ma koliko se trudili da uvjere javnost u suprotno. Bećirović, Lagumdžija, Zvizdić i sam Konaković su bili bitni u tom procesu, koliko su bili bitni i u periodu od 2011. do 2019. Dakle, nisu bili uopće bitni.

Tamo pak gdje se lideri Trojke jesu pitali stvar stoji posve drugačije. I niko o tome nije iznio oštriju opasku od urednice Oslobođenja Vildane Selimbegović, nimalo naklonjene bivšoj vlasti, koja je, u spomenutom razgovoru sa Konakovićem, kazala: “Imamo situaciju da su u samom entitetu Federacija Fadila Novalića počeli da hvale. Šta to govori o Vladi Federacije?”

Konakovićev odgovor, u kojem je umjesto o rezultatima Vlade Federacije više govorio o onome šta bi ona trebala do kraja mandata da uradi, potvrdio je da je navedeno pitanje bilo retoričko. Dakle, na njega nema potrebe odgovarati, jer je njime sve rečeno.