Pad predsjednika Andryja Rajoeline, koji je pobjegao iz zemlje 12. oktobra nakon osamnaest dana masovnih protesta, označio je kraj jedne epohe na Madagaskaru i početak nove, još uvijek neizvjesne. Zemlja koja nikada nije ratovala, a ipak je postala simbol siromaštva i korupcije, ponovo je pod vojnom vlašću. Pitanje koje sada visi u zraku glasi: može li vojska koja je srušila autokratu ispuniti očekivanja osiromašenog naroda?

Predvodnik puča na Madagaskaru, pukovnik Michael Randrianirina, danas je pložio zakletvu kao novi predsjednik, nekoliko dana nakon što je preuzeo kontrolu nad afričkom otočnom državom, piše Bosna.hr.

Predsjednik Andry Rajeolina, kojeg su zastupnici opozvali nakon što je tokom vikenda pobjegao u inozemstvo, iz egzila je odbio odstupiti unatoč mnogim prebjezima unutar snaga sigurnosti i odluci ustavnog suda da ratificira vojno preuzimanje vlasti.

Afrička unija i generalni sekretar Ujedinjenih naroda, Antonio Guterres, osudili su puč koji se odvio nekoliko tjedana nakon prosvjeda “generacije Z” potaknutih kroničnim nestašicama struje i vode.

Pokret koji je počeo 25. septembra kao spontani bunt mladih generacija protiv neprekidnih nestanaka struje i vode, ubrzo se pretvorio u opšti zahtjev za ostavkom predsjednika. Rajoelina, koji je prvi put došao na vlast državnim udarom 2009. uz pomoć vojske, a potom dva puta pobijedio na izborima obilježenim neregularnostima (2018. i 2023.), ovoga puta nije uspio preživjeti val nezadovoljstva.

Njegov režim, koji je obećavao da će Madagaskar pretvoriti u „zemlju u razvoju“ i okončati decenije stagnacije, urušio se pod teretom realnosti: više od 80 posto stanovništva živi s manje od tri dolara dnevno, obrazovni sistem je pred kolapsom, a mreža puteva manja je nego u vrijeme nezavisnosti 1960. godine. Dok su milioni preživljavali na rubu siromaštva, uski krug oko predsjednika enormno se obogatio kroz korupciju, javne nabavke i sumnjive izvozne poslove s prirodnim resursima.

Ključni trenutak desio se 11. oktobra, kada je pukovnik Michaël Randrianirina, komandant vojnog kontingenta Capsat, objavio da njegovi vojnici „odbijaju naredbu da pucaju na narod“. Taj čin neposlušnosti preokrenuo je tok protesta. Dva dana kasnije, Rajoelina je pobjegao u Dubai, a parlament ga je ubrzo smijenio zbog „napuštanja dužnosti“.

Randrianirina, 51-godišnji oficir, nekadašnji guverner južnog distrikta Androy, poznat po svom otporu autoritarnim režimima, već je jednom bio zatvoren pod optužbom za pokušaj državnog udara. Nakon što je početkom 2024. oslobođen, vratio se u vojsku i sada se, gotovo paradoksalno, našao na čelu prijelazne vlasti. Očekuje se da će ga najviši sud zemlje u petak potvrditi kao novog predsjednika s mandatom da vodi tranziciju ka civilnoj vlasti u narednih 18 do 24 mjeseca.

„Ne radi se o državnom udaru“, izjavio je Randrianirina novinarima. „Da je to bio udar, pucalo bi se. Mi slijedimo ustavni okvir i radimo za narod.“

Analitičarka Velomahanina Razakamaharavo ističe da je vojska na Madagaskaru „posljednja institucija koja je zadržala minimalno povjerenje građana“. Njen trenutni položaj, kaže ona, „predstavlja šansu da se redefiniše odnos između države i društva da se čuje glas mladih, opozicije i građana iz udaljenih regija“.

Ipak, prošlost baca dugu sjenu: upravo je ista vojna struktura, Capsat, 2009. izvela puč koji je Rajoelinu prvi put doveo na vlast. Danas se ista ta jedinica predstavlja kao „čuvar narodne volje“.

Randrianirina se opisuje kao „čovjeka vjere“, bliskog luteranskoj crkvi, što mu je, prema lokalnim analitičarima, pomoglo da stekne legitimitet među građanima. No, pred njim je ogroman izazov: vratiti povjerenje u institucije i započeti reforme koje su decenijama blokirane korupcijom i ličnim interesima.

Iako se na međunarodnu reakciju još čeka, već sada je jasno da Zapad nije spreman na duboku samokritiku. Evropske države i međunarodne finansijske institucije godinama su podržavale Rajoelinin režim, zatvarajući oči pred njegovim autoritarizmom i pronevjerama.

Iz svog egzila u Dubaiju, bivši predsjednik sada pokušava osporiti svoju smjenu, tvrdeći da je „vojna intervencija“ protivna ustavu. Upozorava i da bi nova vlast mogla dovesti do suspenzije međunarodne pomoći. Ali te riječi, kako ističe francuski Le Monde, zvuče cinično iz usta čovjeka koji je godinama sam kršio ustav i gušio proteste.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron dodatno je izazvao negodovanje, poručivši 13. oktobra kako „podržava kontinuitet institucija na Madagaskaru“,izjava koja je u javnosti dočekana kao otvorena podrška srušenom lideru. „Takve poruke, upućene korumpiranim ali lojalnim režimima, hrane bijes afričkih naroda prema Parizu“, piše Le Monde.

Madagaskar, ostrvska država s više od 30 miliona stanovnika, paradoks je afričkog kontinenta: posjeduje ogromne prirodne resurse, zlato, vaniliju, kobalt, grafit, rijetke metale, ali je jedina zemlja na svijetu koja je kontinuirano siromašila bez rata. Njegova infrastruktura je devastirana, zdravstveni sistem u rasulu, a 80 posto djece ne završava osnovnu školu.

Randrianirina je obećao da će raspisati izbore u roku od dvije godine i započeti „duboku reformu institucija“. No analitičari upozoravaju da prelazni period može lako skliznuti u vojnu dominaciju, kao što se dogodilo u drugim afričkim zemljama nakon pučeva.

Madagaskarska vojska danas uživa povjerenje mladih koji su pokrenuli promjene, ali to povjerenje može brzo nestati ako se ne poboljša svakodnevni život građana. Bez opipljivih rezultata, električne energije, vode, hrane, radnih mjesta, političke parole o „novom početku“ neće značiti mnogo.

Madagaskar je ušao u tranziciju koja bi mogla odrediti njegovu sudbinu za narednu generaciju. Ako se vojska povuče nakon obećanih reformi i dopusti civilnu vlast, to bi mogla biti prva istinska demokratska promjena u modernoj historiji zemlje. Ako, međutim, novi režim ponovi stare greške, Madagaskar bi mogao ostati ono što je već decenijama, ostrvo beskrajnih obećanja i neispunjenih nada.