U februaru, neposredno nakon presude Suda BiH, Milorad Dodik je sa govornice ispred NSRS iznio bujicu ogavnih optužbi i prema meni, napisao je Aleksandar Trifunović urednik banjalučkog portala BUKA.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti: 

"Scena je bila potpuno nadrealna, jer mu je ispred bine tercirao najpoznatiji gonič volova Srpske, Zmaj od Šipova, što samo po sebi nosi tešku simboliku.

Nazvao me je američkim plaćenikom USAID-a, optužujući me da rušim Republiku Srpsku i sve što uz to već ide.

Nakon niza uvreda i besmislica, ta se histerična eskapada završila direktnom porukom narodu da se ‘obračuna’ sa mnom, te urednicima BN TV i Capitala. Što je naravno zastrašujuće.

Činjenice su bile lako provjerljive: Buka i ja nismo dobili niti jedan dolar od USAID-a. Ja ne rušim Republiku Srpsku, pišem o onim koji je razvaljuju društveno i ekonomski.

Ali, koga zanimaju činjenice?

Prijatelj Zoran Kesić cijeli taj bizarni govor je spakovao u svojoj emisji u hevi metal pjesmu Jebo vas USAID, koja je jedina svijetla, smjehotresna tačka tih dana.

Danima nakon toga Dodik je nastavio hajku na mene, dovodeći me u vezu s nekakvim „stotinama miliona dolara USAID-a“.

Nije bilo emisije u kojoj me nije direktno prozivao, pokazujući moju sliku i iznoseći laži i optužbe koje sa mnom nemaju ama baš nikakve veze. Kao onomad kad su mi izgrebali auto, a on izjavio da ima „informacije“ da smo kolega i ja to sami sebi uradili.

Bizarno je da su mi najveći hejteri svih ovih decenija upravo pojedini novinari, onaj ljudski soj koji s lakoćom cipelari i rado se priključuje već započetoj hajci. Neki od njih su, paradoksalno, nekada i radili za mene.

Iako sam navikao na prijetnje i prozivke, pritisak tih dana bio je nesnošljiv. Samo šačica dragih ljudi uz mene, dragih prijatelja koji su razgovarali sa mnom, činila je da osjećaj apsolutne usamljenosti i bespomoćnosti bude podnošljiviji.

Hiljade loših scenarija prolazilo mi je mislima, i svaki je bio moguć. Jer nikad ne znaš kada će laži jednog nečovjeka biti shvaćene kao naredba i potaknuti neku sličnu budalu na akciju.

Moj posao je moj izbor.

Nikada se nisam žalio, neću ni sada.

Ne bih se vraćao na ovu temu, ali jednostavno moram.

Samo prije par dana, za vršioca dužnosti predsjednice Republike Srpske izabrana je žena koja je radila za USAID, bila lobistkinja za NATO.

NSRS je time bespogovorno ispunila Dodikovu naredbu.

Željka Cvijanović se javno pohvalila trijumfom i ispunjenim željama američke administracije, poput djeteta koje vam zadovoljno pokazuje tutu da se pohvali:

„Tata, vidi šta sam napjavio!“ Ambasada SAD-a i State Department su takođe pohvalili urađeno.

I šta ćemo sad?

Ne znam za vas, ali najmanje što ja očekujem u ovim danima američkog zanosa u Srpskoj od od bivše američke plaćenice a sada v.d. predsjednice ili od Dodika lično, a kao višestruko isprozivani dugogodišnji „američki plaćenik“, jeste Орден “Немањића za prvoborački plaćenički staž.”

Barem toliko.

I da, jebo vas USAID.

Da vas jebo."