Piše: Sanin MIRVIĆ / Odgovor.ba

Savremena diplomatija dojma danas funkcionira kroz tri međusobno povezana mehanizama koji stvarnost pretvaraju u predstavu – više nalik političkom marketingu nego klasičnoj diplomatiji.

Ono što se nekad zvalo državnim interesom, danas se mjeri kroz vidljivost, medijski doseg i protokolarnu estetiku. Diplomatski čin postaje komunikacijski sadržaj, a vanjska politika – forma unutrašnjeg oglašavanja.

Dojam, status i prisvajanje zasluga

Prvi mehanizam je ono što je kanadski sociolog Erving Goffman još pedesetih godina nazvao upravljanjem dojmom – vještinom oblikovanja slike uspješne i aktivne politike čak i kada stvarni rezultati izostaju. U svom klasičnom djelu The Presentation of Self in Everyday Life (1959), Goffman je pokazao kako ljudi u javnim ulogama, poput glumaca na sceni, pažljivo režiraju vlastiti nastup da bi kontrolirali percepciju drugih. U politici, taj scenski efekt postaje alat opstanka: ono što se prikazuje važno je gotovo koliko i ono šta se radi.

Drugi mehanizam opisuje Vincent Pouliot, teoretičar međunarodnih odnosa, kroz pojam signaliziranja statusa – stalnog projektovanja pripadnosti „klubu važnih“. U njegovim analizama diplomatije, sastanci, zajedničke fotografije i protokolarne izjave ne služe razmjeni argumenata, već potvrđivanju hijerarhije moći. Status postaje društveni resurs koji se održava simbolima, ne rezultatima.

Treći mehanizam, koji definira američki politolog David Mayhew, jeste prisvajanje zasluga za političke procese, inicijative i ishode koji najčešće nisu pod vlastitom kontrolom, ali dobro zvuče u javnosti. Političar, prema Mayhewu, ne mora ništa promijeniti da bi izgledao uspješno; dovoljno je da stvori narativ o vlastitom doprinosu.

Zajedno, ovi obrasci oblikuju model politike u kojem percepcija postaje valuta moći. U takvom poretku, uspjeh se više ne mjeri rezultatima, nego brojem susreta; sadržaj se povlači pred formom, a fotografija iz protokola vrijedi više od potpisanog sporazuma.

Pozornica aktivnosti bez učinka

Čak i površna analiza vanjskopolitičkih nastupa bosanskohercegovačkih političkih aktera pokazuje da se gotovo svaka posjeta ili susret koristi kao dokaz međunarodnog uspjeha.

Službene objave prepune su fraza poput „odlični odnosi“, „bez otvorenih pitanja“ i „nova faza saradnje“, što stvara dojam kontinuiteta i postignuća – bez ikakve provjere stvarnih rezultata.

Ipak, teško bi se ti nastupi mogli nazvati “diplomatijom” u klasičnom smislu. Riječ je prije o dnevnoj politici izmještenoj izvan Bosne i Hercegovine – o pažljivo insceniranim performansima čija je glavna svrha da domaćoj javnosti pokažu sliku međunarodne relevantnosti.

Ti su susreti manje instrument spoljnopolitičke strategije, a više produžetak domaće propagande u inostranstvu.

U tom kontekstu, Bošnjački reformski blok (BRB) – termin koji je ironično uveo visoki predstavnik Christian Schmidt kako bi opisao koaliciju Trojke (SDP, Naša stranka, NiP) – postaje paradigma simboličke politike.

Iako se predstavlja kao građanska i reformska snaga, BRB faktički djeluje unutar bošnjačke kvote vlasti, proizvodeći sliku promjene bez promjene same – političku konstrukciju u kojoj je modernizacijski diskurs postao nova forma etničkog legitimiteta.

Njihova “diplomatija” nije rezultat promišljene politike, nego ritual prisustva – stil bez sadržaja, izvedba bez cilja. 

Kadrovi BRB-a ne razvijaju dosljednu vanjskopolitičku strategiju; oni uglavnom troše vrijeme u koreografiji sastanaka i protokolarnih gesti, često uvjereni da time čine nešto korisno.

U ovom tekstu osvrnut ćemo se na međunarodno djelovanje Sabine Ćudić, predsjednice Naše stranke, a u nastavcima ćemo tokom narednih sedmica obraditi i druge političke aktere.

Sabina Ćudić: Liberalizam bez publike

U epizodi Trump’s Firings, Reinventing Liberalism, and the Rise of AI američkog podcasta The Good Fight Club, državna zastupnica, danas predsjednica Naše stranke, Sabina Ćudić imala je jedan od svojih najupečatljivijih nastupa za međunarodnu publiku. Razgovor je snimljen uživo u hotelu Watergate u Washingtonu, tokom konferencije “Liberalism for the 21st Century”, koju je organizirao Institute for Statecraft and Modernity (ISMA Global).

Podcast, koji vodi njemačko-američki politolog Yascha Mounk okuplja liberalne političare i mislioce, dolazi u vrijeme kada je ugledni magazin The Atlantic prekinuo saradnju s njim zbog optužbi za silovanje koje je iznijela novinarka Celeste Marcus.

Ćudić, kako je ponosno istakla, jedina izabrana zvaničnica među sagovornicima, govorila je o krizi liberalnih vrijednosti, slabljenju demokratskih institucija i promjeni odnosa između centra i periferije u globalnom političkom sistemu.

Iako je rasprava bila prvenstveno usmjerena na američku politiku, njen govor povremeno je prelazio u autoreferencijalnu refleksiju o Bosni i Hercegovini i balkanskom iskustvu liberalizma.

„Darling, they never left“ – BiH kao prostor zamrznutog vremena

Ćudić je učešće na panelu započela prisjetivši se intervjua u Vogue s pokojnom Ivanom Trump, u kojem je na pitanje o povratku mode osamdesetih odgovorila: „Draga, one nikad nisu otišle.“

Parafrazirajući tu rečenicu, Ćudić je kazala kako „koncepti koji su bili živi osamdesetih nikada nisu napustili zemlju koju predstavlja“, misleći na Bosnu i Hercegovinu.

Time je aludirala na trajnost političkih obrazaca i ideoloških inercija koje preživljavaju svaku promjenu sistema – na državu u kojoj modernost uvijek dolazi s odgodom, a prošlost nikada do kraja ne odlazi.

„U kontekstu kakav je BiH, pravo je čudo da mi liberali uopće postojimo“, dodala je, priznajući da takvo okruženje „uklanja svaku aspirativnu dimenziju politike“ i da borba za liberalne vrijednosti često izgleda kao defanzivni čin bez šire podrške.

Time se otvara i ključno pitanje: šta tačno podrazumijeva Sabina Ćudić kada se samoopisuje kao liberalna?

Naravno, niko joj ne može osporiti pravo na politički identitet, ali problem ne leži u pravu već u sadržaju: šta taj liberalizam uopće znači u bosanskohercegovačkom kontekstu?

Kada se stranke poput Naše stranke ili kadrovi BRB-a nazivaju liberalnim ili čak socijal-liberalnima, to u praksi najčešće podrazumijeva deklarativno zalaganje za ljudska prava, sekularnost, vladavinu prava i evropske integracije, ali bez jasne ekonomske doktrine. Njihova politika ne počiva na analizi tržišta, redistribucije ili fiskalnih instrumenata, već na etičkoj estetici – na ideji umjerenosti, tolerancije i „pristojnosti“ kao zamjeni za sadržaj.

Drugim riječima, socijal-liberalizam u BiH funkcioniše više kao kulturni identitet nego kao ekonomski program – način da se razlikuješ od „nacionalnih“ i „radikalnih“, bez obaveze da išta suštinski promijeniš.

Historijat Naše stranke to najbolje potvrđuje: nastala kao ideološki mozaik – mješavina socijaldemokratskih, liberalnih i ekoloških impulsa – bez čvrstog temelja u ijednoj od tih tradicija, tek nakon čudne i dugotrajne fuzije s tadašnjom Liberalno-demokratskom strankom (LDS) partija se formalno deklarirala kao “socijal-liberalna”, preuzimajući “miraz” u vidu mjesta u evropskoj porodici liberala (ALDE).

Američki intervencionizam kao politička nostalgija

U jednoj od najupečatljivijih digresija, Ćudić je izjavila da je „veliki fan američkog intervencionizma i vanjskopolitičkih ambicija“.

Prisjetila se, kako je rekla, djetinjstva „kada je gledala intervenciju NATO-a iznad sarajevskog neba i aplaudirala joj“.

Taj prizor, koji funkcioniše više kao metafora nego sjećanje, poslužio joj je kao ilustracija „liberalnog optimizma devedesetih“, vremena u kojem je američka moć djelovala kao garancija pravednog poretka. 

„Ali ta ambicija ima i svoju tamnu stranu“, dodala je, stavljajući u kontrast „američku liberalnu ekstazu“ s „energijom evropskog staračkog doma“ – metaforom kojom je opisala pasivnost Evropske unije.

U tom okviru pozvala je na „novo povezivanje“ između Washingtona i Bruxellesa, navodeći da se osjeća „kao dijete razvedenih roditelja“ čija budućnost zavisi od transatlantske saradnje.

„Vidimo to i u naporima ove američke administracije da interveniše u izborima u Njemačkoj i Rumuniji“, dodala je, otvoreno podržavajući ideju direktnijeg američkog političkog angažmana u Evropi.

Taj stav – izuzetno rijedak među evropskim političarima – odražava dosljednu proameričku orijentaciju dijela bosanskohercegovačkih liberala, ali i njihovu duboku frustraciju evropskom inertnošću. 

Uz blagi ironijski ton zaključila je: „Do trenutka kada Bosna i Hercegovina uđe u Evropsku uniju, ta Unija izgledat će više kao Bosna nego što će Bosna izgledati kao Evropa.“ Rečenica je izazvala smijeh među učesnicima, ali je nenamjerno otkrila i duboku skepsu prema evropskoj perspektivi zemlje.

Tako se Sabina Ćudić u međunarodnim nastupima samooblikuje kao moralni glas periferije – svjedok historije koji govori jezikom globalnog liberalizma. U tom smislu, Ćudić ne djeluje kao diplomatkinja, već kao komentator globalnih tema s lokalnim ambicijama – figura koja traži potvrdu izvana kako bi ojačala simboličku poziciju unutar vlastite političke scene.

Percepcija važnija od stvarnosti

„Objektivna procjena stvarnosti trebala bi biti početna tačka odgovorne politike“, nastavila je Ćudić, „ali, nažalost, percepcija često znači više od stvarnosti.“ 

Istakla je da je „u ovom razgovoru jedini izabrani predstavnik vlasti“ – što je zvučalo kao poluironična, poluhvalisava opaska – i da „borba s percepcijom ponekad kvari sam proces i sistem“.

Ovim je nesvjesno otvorila ključno pitanje: da li liberalna politika uopće može preživjeti ako je postala zarobljenik vlastite slike?

Kritika liberalizma iznutra

U nastavku je govorila o demontaži USAID-a, tvrdeći da je više od 5.000 ugovora raskinuto, a 10.000 ljudi ostalo bez posla.

Neočekivano, nije krivila Trumpovu administraciju, već prethodne liberalne vlade koje „nisu uspjele stvoriti dovoljno entuzijazma oko koncepta pomoći“.

„Mi, liberali, nismo objasnili zašto je strana pomoć normativno važna, kako mijenja prirodu političkog sistema i našu percepciju politike“, zaključila je.

To priznanje – koliko iskreno, toliko i simptomatično – odražava unutrašnju dilemu liberalizma koji je izgubio vezu s realnošću društva koje navodno modernizira.