Piše: Aleksandar TRIFUNOVIĆ (Buka)

Jedino jezivije od činjenice da živimo u društvu koje je dopustilo da nezaštićene djevojčice postanu roba, da institucije postanu bordeli, a tišina norma, jeste to da je svega nekoliko dana nakon razbijanja monstruozne pedofilske mreže u Tuzli one koja je trgovala maloljetnim štićenicama doma za djecu bez roditeljskog staranja, stigla vijest da su u Sarajevu promptno privedena dvojica policajaca pod blažim, ali sličnim optužbama.

Ovo nisu incidenti. Oni znaju jedni za druge. Znaju da su ološ, uhvaćeni u zločinima, vjerovatno se i sreću u tim istim pijacama nezaštićenih djevojčica, gdje se iživljavaju nad njima, nakon što ih proberu kao grla. To međusobno znanje da su zločinci i ljudske vaške ih štiti, povezuje, drži u zavjetu ćutnje. Drže jedni druge za guše i muda, kao za okidač bombe koju svaki čas mogu upotrijebiti jedni protiv drugih.

Dok ovo pišem, potpuno sam siguran, još barem toliko sličnih mreža nastavlja neometano s praksom koja je postala toliko učestala da više nije izuzetak, već pravilo. Pravilo koje kaže da institucije koje bi trebale štititi najranjivije, prečesto postaju oružje protiv samih štićenika. U uniformi te nesrećne i napuštene djevojke ne vide spas, nego strah. U sistemu ne vide zaštitu, nego zamku. U društvu vide osudu što su uopšte žive, vide pognute i okrenute glave pošteđenih kukavica.

Zašto počinioci ovakvih nezamislivih zločina, ovi ološi, ne strahuju? Zašto ne strepe da će ih masa razderati kad izađu iz pritvora, da će biti protjerani, da će im život postati nepodnošljiv? Da će ih se porodice i poznanici odreći zauvijek? Da nikad više neće imati mira?   Zato što neće. Neće im se desiti ništa slično. Zato što se za ovo znalo godinama, mnogo više od onih koji su pohapšeni, ali su ćutali, iz straha, iz koristi, iz želje da se ne zamjere.

I na kraju, u pitanju su “samo” žene. Dobro sad, djevojčice.

Ali znaš kako to ide, možda su same krive… svjetina će već sebe opravdati zbog ove tišine koja razdire.

Kontrolisani mediji će da umanje štetu to već sprčkati u neki bućkuriš da će na kraju biti nejasno šta je uopšte bio problem.

Zato je važno da ne ovdje ne govorimo o ‘uslugama’ i ‘podvođenju’. Govorimo o trgovini djecom. O silovanju. O pedofiliji. Svaka druga riječ je saučesništvo, kako nam jasno poručuju sestre iz fondacije CURE.

I na kraju, desilo se, desiće se opet, to je sve što treba da znamo. Jer ovo društvo primarno ne prašta ženama što su žene. Sve je dopušteno. Sve je unaprijed oprošteno i sistemom opravdano.

Zato kao otac, kao neko ko javno djeluje, pod punom odgovornošću vam se obraćam, ne mislim da zaslužujete milost, poštedu, nikakvu civilizacijsku okolnost koja će vas zaštititi, zaslužujete da gorite u paklu ovom zemaljskom ili onom gore, ne zaslužujete ništa manje od toga.