Za jedne je Mamdani bivši reper Mr. Cardamom, za druge „radikalni lunatik“, kako ga je nazvao Donald Trump. Ali za evropske socijaliste, on je simbol promjene: sin ugandskih imigranata, musliman i predstavnik generacije koja se ne boji govoriti o rasizmu, socijalnoj nepravdi i Gazi.

Mamdani je izgradio pokret kakav se u američkoj politici rijetko viđa. Njegova kampanja, vođena s više od 100.000 volontera i više od milion posjećenih domova, temeljila se na tri jednostavna, ali konkretna obećanja: zamrzavanje stanarina, besplatni autobusi i univerzalna zdravstvena zaštita za djecu do pet godina, piše El Confidencial.

Njegovi video-snimci u toplim tonovima sepije, ritmični rap spotovi i prepoznatljiva tipografija postali su zaštitni znak kampanje. „To je lekcija za svaku evropsku ljevicu“, kaže Manon Aubry iz francuske partije La France Insoumise. „Njegove poruke su konkretne, usmjerene na svakodnevne brige građana, a istovremeno se ne boji govoriti o Gazi ili sistemskom rasizmu.“

Aubry je zajedno s delegacijama iz Njemačke, Španije i Ujedinjenog Kraljevstva volontirala u završnici Mamdanijeve kampanje. Njemačka Die Linke poslala je tim stratega, dok su članovi španskog pokreta Más Madrid i britanskih Zelenih proučavali način na koji je Mamdani povezao digitalni aktivizam i terenski rad.

Mamdani nije pobijedio bogatim donacijama, nego upornošću i blizinom ljudima. Njegova metoda „od vrata do vrata“ postala je ključni element novog političkog aktivizma. U svakom kvartu ponavljao je istu poruku: „Politika nije elitni sport, to je razgovor sa susjedima.“

Francuska europarlamentarka Manon Aubry ističe tri pouke: prvo, jasne i ostvarive poruke; drugo, moralnu hrabrost da se govori o globalnim pitanjima bez kalkulacije; i treće, sposobnost da se aktivira nova generacija birača, naročito mladih. „Njegov uspjeh dokazuje da ljevica ne mora birati između ideala i pragmatizma, on je spojio oboje“, kaže ona.

Mamdani je tokom kampanje pokazao i vještinu suočavanja s rasizmom. Kada su ga protivnici vrijeđali i pozivali da „ode nazad u Ugandu“, odgovorio je videosnimkom u kojem ironično poručuje: „Istina, vraćam se u Ugandu… ali samo na kratko, žao mi je hejteri.“ Time je, uz humor i samopouzdanje, preokrenuo uvredu u oružje.

U Madridu je gradska vijećnica Sara Ladra iz pokreta Más Madrid lično volontirala u Mamdanijevoj kampanji. „Njegova pobjeda pokazuje da se nada može organizovati“, kaže ona. „Nije samo pitanje sadržaja, već i načina, njegov digitalni tim vodi kampanju kao da režira film: svaka objava ima ritam, emociju i smisao.“

Njen kolega, portparol Eduardo Rubiño, dodaje da je Mamdanijev uspjeh dokaz da progresivni kandidati ne moraju napuštati svoje principe ni pred populističkom desnicom. „Umjesto da biramo centrističke figure iz straha od Trumpa, on je pokazao da se može pobijediti autentičnošću. Njegov ugandski i muslimanski identitet nisu mu bili teret, već prednost, dokaz raznolikosti koju New York živi.“

Za evropsku ljevicu, Mamdanijev uspon djeluje kao udar nade. Njegova kampanja podsjeća da politika može biti ponovo pokret, a ne samo izborna mašina. „Vidjeli smo u New Yorku da je promjena moguća“, kaže Aubry. „Evropa mora organizovati otpor protiv ekstremne desnice i autoritarnih režima. To je poruka Mamdanija.“

Njegov model već se proučava: njemačka Die Linke planira prilagoditi metode „terenskog canvassinga“ i kampanja fokusiranih na troškove života; francuski Zeleni razmatraju pristup koji povezuje socijalnu pravdu s klimatskim politikama; a španski Más Madrid želi replicirati njegovu kombinaciju lokalnog aktivizma i snažnog prisustva na društvenim mrežama.

Čak i britanski Zeleni priznaju da ih je Mamdani natjerao na introspekciju. „Naši su spotovi dosadni“, priznao je Mothin Ali. „Ljevica mora naučiti kako prenijeti jasne poruke sa stilom.“

Novi val evropskih progresivaca prepoznaje ono što je Mamdani naglašavao u svakoj debati: cijena života. New York je jedna od najskupljih metropola na svijetu; stanarine rastu, hrana je poskupjela 56% u deset godina, a više od 350.000 ljudi nema dom.

Zato francuski i njemački političari sada govore o potrebi da se fokus vrati „s kraja svijeta na kraj mjeseca“, s apstraktnih tema na konkretne egzistencijalne brige. Kako je to slikovito rekao kandidat Zelenih za gradonačelnika Pariza, David Belliard: „Previše vremena smo posvetili borbi protiv kraja svijeta, a premalo pomaganju ljudima da dočekaju kraj mjeseca.“

Mamdani je svojim trijumfom pokazao da se nada može izgraditi kao program, da karizma može biti politička, a da empatija može biti oružje protiv cinizma. Njegov uspjeh nije samo američka priča, to je novi nacrt za evropsku ljevicu.