Branko Ćulić Vukovarac, jedan od najpoznatijih glasova hrvatskog grada heroja, život je posvetio pjesmi i sjećanju. Njegov glas, koji je tokom mirnodopskih godina punio scene i studije, za vrijeme rata postao je štit, jedino oružje i sredstvo preživljavanja. U danima okupacije, zatvaranja i brutalnih zlostavljanja, glazba mu je bila jedini prostor slobode, piše Bosna.hr.

“Nikada se nisam prestao nadati. Gledali su me kao pjevača, i u logoru sam pjevao da bih preživio, ali i da me ne bi tukli”, prisjeća se Ćulić u razgovoru za hrvatske medije. Njegova majka, ubijena na Ovčari, bila mu je najveća glazbena podrška. “Majka mi je uvijek govorila: Pjevaj, sine. I kad je bilo najteže pjevao sam.”

Uoči rata, Branko je već imao značajan glazbeni trag. U Puli je snimio pjesmu s Đorđem Novkovićem, u Zagrebu album “Tišina”, surađivao je s Mišom Kovačem, Vinkom Coceom i drugim velikim imenima. No pravi glas dobio je tek nakon rata, kada su njegove pjesme “Pjesma Vukovaru”, “Tko te dira” i “Pjesma 204. brigade” postale dio kolektivne memorije grada.

U razgovoru se vraća na najteže trenutke života, dane provedene u Stajićevu, Nišu i Mitrovici. “Bio sam u logoru s dvadesetak ljudi. Jedne večeri, pijan i nervozan stražar rekao je: ‘Ajmo dečki, tko zna pjevati?’ Nisam znao hoću li izaći živ, ali znao sam da me pjesma može spasiti.”

Jedan od najbizarnijih trenutaka desio se kada su ga dvojica logoraša, prebačenih iz bolnice, zamolila da im pjeva Kemala Montena. “Moje pjesme nisu znali, ali Montenove jesu. ‘Kameni zidovi’ – to je bila njihova želja. Pjevao sam. Ako ne pjevam, bit će batina. To je bilo pravilo.”

Između logora i fronta, Branko se sjeća prijatelja koji su branili Mitnicu i one koji su padali jedan po jedan. Posebno mjesto u njegovim uspomenama zauzima Blago Zadro, čovjek čije je ime postalo simbol otpora. “Blago je bio onaj koji je rekao ‘idemo’ i ljudi su krenuli. Da nije bilo tih ljudi ne bi bilo ni Hrvatske.”

Godine provedene u logorima ostavile su duboke tragove. “Kad mi je bilo najteže, zapjevao bih. Bogu hvala što i danas mogu pjevati”, govori tiho. Tuga, kaže, nikada nije prestala. No život nije stao. Danas živi na vukovarskom području, nastavlja stvarati, i dalje pjeva na manifestacijama posvećenim gradu i njegovim braniteljima.

Njegova priča, ispričana bez patetike, otkriva snagu običnog čovjeka u najneobičnijim okolnostima. Snagu onoga koji je, zatvoren, iscrpljen i zlostavljan, uspio očuvati ljudskost pjesmom. Glazba je za njega bila i ostala način kako se preživljava, pamti i liječi.

“Ne može se to zaboraviti. Sve čovjek preživi, ali ono što je tamo bilo to ostaje”, kaže Branko, čije pjesme danas žive kao tihi spomenik svima koji su prošli kroz pakao, a ostali ljudi.