Leonid Fedun, suosnivač kompanije Lukoil, prodao je svoj udio vrijedan oko 7 milijardi dolara u ruskoj kompaniji, rekla su tri izvora, čime je okončao 30-godišnje putovanje koje je Lukoil učinilo globalnom silom, ali je ipak posljednjih godina brzo opadao zbog sankcija.

Nakon mjeseci izbjegavanja zapadnih sankcija zbog ruske invazije na Ukrajinu, Lukoil je teško pogođen u oktobru i sada prodaje inozemnu imovinu, piše Reuters.

Analitičari su dugo smatrali da bi kompanija mogla biti potencijalna meta za preuzimanje od državnog konkurenta Rosnefta, koji je također pod zapadnim sankcijama.

Fedun, rođen u Ukrajini, a sa sjedištem u Monaku, prodao je svoj udio od oko 10 posto nazad Lukoilu početkom 2025. godine.

U augustu je Lukoil saopćio da će poništiti 76 miliona dionica ili oko 11 posto svog kapitala, koje je otkupio s tržišta u periodu 2024-2025.

Fedunov udio vrijedio je oko 7 milijardi dolara, prema Reutersovim proračunima zasnovanim na tržišnim cijenama, iako nije jasno da li je to cijena koju je zaista dobio.

Fedun je postao jedan od najbogatijih ljudi u Rusiji tokom privatizacija 1990-ih pod vodstvom pokojnog predsjednika Borisa Jeljcina, nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Kao diplomac vojne škole, Fedun je u 1980-im radio kao predavač kada je otputovao u Sibir i upoznao ključnog sovjetskog naftnog direktora Vagita Alekperova.

Njih dvojica su zajedno radili na privatizaciji nekih od najboljih zapadnosibirskih naftnih polja kada je Jeljcin odobrio njihovu prodaju 1993. godine, potezom koji je državna preduzeća pretvorio u privatne firme, a neke državne službenike preko noći u milijardere.

Kao izvršni direktor Lukoila, Alekperov je radio na obnovi proizvodnje nafte unutar Rusije, dok se Fedun fokusirao na akvizicije unutar i izvan zemlje.

Taj poduhvat je kulminirao kada je američki gigant ConocoPhillips kupio veliki udio u Lukoilu 2004. godine, da bi ga prodao 2010. kada se ponovo usmjerio na američko poslovanje.

Lukoil je uspio rasti nakon što je Vladimir Putin preuzeo vlast od Jeljcina 2000. godine i nastojao konsolidirati državnu kontrolu u strateškim industrijama.

Lukoil je bio pod pritiskom Kremlja kroz istrage o neplaćenim porezima u industriji, ali je uspio izbjeći sudbinu rivala Yukosa i njegovih politički ambicioznih dioničara.