Piše: Dragan BURSAĆ / Hayat

Ima tome pet i više godina otkako je neko u sklopu kampanje blaćenja Sarajeva pustio onu vašljivu buhu da se, eto, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine — ne toči alkohol. Da je zabranjen. Da ga nema. Da su ga, sarajevski mračni hodnici “islamizacije” protjerali.Nije alkohol zdrav, nije preporučljiv, nije religijski blagoslovljen — ali od tada do danas Sarajevom je proteklo više alkohola nego vode kroz tok Miljacke.
Šta vam hoću kazati?

Da ljudi koji iz sve snage žele Sarajevo prikazati kao neko unisono islamski stjecište, hermetično zatvoren geto, lažu. To vam hoću kazati!

Ista stvar je bila sa “zabranom svinjetine”. Ista matrica. Isti narativ. Ista histerija. Samo dođite u Sarajevo, sjednite u prvu kafanu, uđite u prvu samoposlugu, zavirite u prvi restoran — i uvjerite se u tu laž. Niko nikome ništa ne brani aman u zaman!

Ali ovaj put, za razliku od desničarske bulumente koja decenijama manično trlja ruke čim može Sarajevo proglasiti “teheranskim poligonom”, trljanje nosa dolazi, barem nominalno, s ljevice.
Dolazi od profesorice Marie-Janine Calic, ugledne povjesničarke, autoriteta u njemačkim akademskim krugovima, koja u Die Zeitu piše tekst zbog kojeg imate osjećaj kao da ste zaglavili na sijelu sa kakvim salonskim lijevim građanistima koji sa pivom u ruci i svinjetinom na tanjiru uzdišu: “Nema više ONOG Sarajeva.”

Kojeg onog tačno? Ne zna se. Ali ga, eto, “nema ga”.

Jer tako kaže Marie.

I tu, draga Marie, počinje problem.

Da bilo ko sa evropske ljevice izgovori bilo šta slično o Berlinu, Leipzigu, Münchenu — bio bi kanselovan dok si rekao “Die Zeit”. Čitav lijevi spektar bi ga spalio na simboličkoj lomači kulture. Ali kada je Sarajevo u pitanju, onda salonska evropska ljevica i balkanska radikalna desnica, kao po dogovoru, uđu u simbiozu korisnih idiota.

Jer, zar vam nisam davno rekao — i ljevica i desnica Evrope će združeno raditi na narativu “muslimanske prijetnje”, samo različitim vokabularom i iz različitih epistemoloških pozicija.

Ali idemo redom.

Ti, Marie, ne govoriš istinu:

"U Jugoslaviji se žene nisu smjele pokrivati."

I tu se ja sjetim komšinice Hadžere, tetkine nane Fadile, naše Ćamke iz ulice — sve pokrivene, sve fine, sve normalne i civilizovane žene. Sjetim se slika sa pijaca, sela, čaršija, mevluda, šehidskih obilježavanja — žene koje su se pokrivale bile su tu. Nisu nestale. Nisu zabranjene.

Pa se ja pitam, draga profesorice: je li bilo jogurta u toj tvojoj imaginarnoj Jugoslaviji kako se ona jedna jednom pitala?
Kome da vjerujem — svojim očima, svojoj memoriji, historijskim izvorima, fotografijama, ljudima koji su živi svjedoci — ili tebi?

Idemo dalje.

Kažeš:

"Danas se većina stanovnika kreće isključivo u krugu pripadnika vlastite etničke skupine… Samo manjina još njeguje staru naviku posjećivanja susjeda druge vjere…”

Draga Marie, ako postoji grad na prostoru bivše Jugoslavije — a mislim na ovdje i sada, na realnost 2025. — koji svojim životom, postojanjem i mentalitetom i dalje demantuje tvoje konkluzije, onda je to Sarajevo.

Ne Beograd.
Ne Zagreb.
Ne Zadar.
Ne Split.
Ne Novi Sad.
Ni jedan od njih, jer nikada to suštinski i nisu bili.

Sarajevo jeste bilo i jeste ostalo grad koji, uprkos svemu, još uvijek proizvodi svakodnevne mikro-gestove panteligijskog suživota. Jer može! Jer hoće!

Da se razumijemo: Sarajevo ima milijardu i jednu mahanu. Mogao bih napisati listu zamjerki koja je i tačna i bolna, listu koju bi posramila tvoja salonska generalizacija. Ali Sarajevo nije ekskluzivno “muslimanski grad” u smislu u kojem ga ti pokušavaš prikazati.

Sarajevo je, baš kao i ljudi koji ga nose, slojevito, kontradiktorno, ponekad ludo, ponekad zapušteno, ponekad iritantno — ali nije religijski monolitno. Zapravo ne znam koliko je uopšte religijski usmjereno-ako i jeste.

Ti pišeš da se “multireligijska tradicija Sarajeva može prepoznati samo u spomenicima”.

Ja ti kažem: Uđi u tramvaj.
Čuj kako ljudi govore.
Gledaj kako se ponašaju.
Slušaj koje pjesme pjevaju, šta slave, čemu se smiju.

Sarajevo je možda izgubilo demografsku strukturu kao i svaki ratni i poratni grad — ali nije izgubilo dušu. Nije izgubilo naviku da ti komšija druge vjere dođe na vrata. Nije izgubilo rituale koji nemaju nikakve veze s etničkom karticom i ličnom kartom, nego s nekom unutrašnjom, teško objašnjivom, bosanskom toplinom i tugom u jednom. Sevdah se to zove Marie!

A to se ne vidi iz Münchena i Berlina. Niti iz uredništva Die Zeita.

Dalje, govoriš o “reislamizaciji”, o Ajvatovici, o zelenim zastavama, o panislamskom projektu od Maroka do Indonezije. Navodiš Aliju Izetbegovića kao ključni dokaz promjene identitarne paradigme.

Znaš li šta je ovdje problem, draga Marie?

Tvoja slika je selektivna i historijski pogrešno interpretirana.

Jer ista ta Bosna i isto to Sarajevo u istom jednom danu mogu organizovati Ajvatovicu, Pride, misu, liturgiju, džumu, sajam ćevapa, prajd, filmski festival, simpozij o sevdahu, skejt festival i punk koncert u Domu Mladih.

To ne radi nikakav “panislamizam”.
To radi Sarajevo.

To što se u Sarajevu vidi islam — ne znači da u Sarajevu postoji isključivi šerijat.
To što se u Sarajevu vide hidžabi — ne znači da hidžabi vladaju gradom.
To što Sarajevo ima SDA — ne znači da je SDA Sarajevo. Zapravo SDA ima najmanje u Sarajevu!

Dođi, prošetaj Titovom, Baščaršijom, Skenderijom, Marijinim dvorom, Vilsonovim, Grbavicom.
Prođi pored tri crkve, dvije džamije i jedne sinagoge u radijusu od pet minuta.

To je Sarajevo.
Ne tvoja fusnota.

A onda završavaš: “Sarajevo je na putu da se pretvori u bošnjačko-muslimanski grad s panislamskim prizvukom.”

Ne govoriš istinu, Marie.

Nesvjesno možda, ali suštinski — lažeš.

Jer si dopustila da te, kao ozbiljnu historičarku, zavede površnost političkih interpretacija i fast food ideologije. Da te ponese narativ koji služi jedino i isključivo dvjema vrstama publike:

1. Evropskim salonskim liberalima koji vole egzotizirati Balkan kao stalnu prijetnju civilizaciji;
2. Balkanskoj desnici koja jedva čeka da stranci potvrde njihove vlastite paranoje.

I tako se nađeš, htjela-ne htjela, rame uz rame sa Dodikom i Čovićem — istim onim koji godinama mantraju o “muslimanskoj opasnosti”, isti onim koji su razvalili sve što je u Bosni ikada ličilo na zajedništvo, isti onim čije politike direktno proizvode getoizaciju.

Ti si, Marie, htjela ili ne, postala njihov koristan idiot.

Sarajevo je živ grad.

Grad koji diše, griješi, puca po šavovima, ali nikada ne isključuje.
Grad koji te, kad mu zamjeriš, podsjeti ko je bio opkoljen 1425 dana.
Ko je držao đačke priredbe i pozorišne predstave u podrumima.
Ko je išao u školu preskačući snajperske ulične zone.
Ko je ispraćao mrtve na mezarja koja su nikla preko noći.
I ko je, uprkos tome svemu, sačuvao elementarni osjećaj da se različitost živi, a ne deklarira.

Zato, draga Marie, Sarajevo nije muslimanski grad.

Niti je panislamski, niti monokulturan, niti monokonfesionalan. Ali Sarajevo JESTE i muslimanski grad. Što ne bi bilo!

Sarajevo je Sarajevo.

A najgore što mu možete učiniti — vi, evropski desničari, vi, salonski ljevičari i vi, povjesničari koji pišete iz udobnih mitalevropskih kabineta — jeste da ga pokušate ugurati u konstrukte vlastitih ideologija.

Ako već želite kritizirati — ima šta.
Ako želite propitivati — ima mjesta.
Ako želite analizirati — materijala koliko hoćete.

Ali nemojte lagati.

Jer Sarajevo je, i kad ga napadate, i kad ga romantizirate, i kad ga osporavate — i dalje jedno: grad koji je veći od svih vaših stereotipa.

Marie neću ti reći da lažeš, ali za razliku od tebe Sarajevo — još uvijek govori istinu.

A Sarajevo je i moja Vesna, i moj Branko, i moj Goran, i moj Kreha, i moja Svjetlana, i moj Faruk, i moja Suada... I vjeruj mi ne nabrajam ti Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje ili ostale, nego Prijatelje. Sarajke i Sarajlije da prostiš!