Piše: Haris Imamović / Odgovor.ba

Prije petnaestak dana predsjednik HDZ-a Dragan Čović kazao je da je “besmisleno pričati o trećem entitetu, jer to nije u skladu sa Ustavom”. Tim povodom sam napisao kako Čovićev cilj i nije treći entitet već izmjena Izbornog zakona u pogledu izbora članova Predsjedništva BiH.

Dodao sam da je to već dugo njegova realistična pozicija, te da on uvijek traži za svoju politiku utemeljenje u Dejtonu, jer zna da su politike koje polaze od negiranja Dejtona unaprijed diskreditovane.

Samo koji dan poslije, Čović je, na obilježavanju 30 godina Dejtona, zagovarao uspostavu trećeg entiteta. Kazao je da će “samo kroz ravnotežu između tri entiteta BiH moći napredovati i pružiti jednakost svim narodima”.

Čović kao pregovarač

Povodom navedene promjene u Čovićevim izjavama, Ivica Đikić je napisao da “nije poznato šta se dogodilo u tih tjedan dana, ali evidentno je da se najmoćniji hrvatski političar u BiH zbog nečega ohrabrio da, nakon dugo vremena, uvede u javni optjecaj ideju o trećem – hrvatskom entitetu”.

Đikić je ocijenio da je “vrlo vjerojatno da se radi o nečemu povezanom s novim vjetrovima iz Washingtona”. Također, Đikić je kazao da nije nužno da Čović ozbiljno razmišlja o trećem entitetu, već možda pokušava “ojačati svoju polaznu pregovaračku poziciju ponajprije u pogledu izmjena izbornog zakonodavstva”.

Hvaleći Čovićevu ocjenu da je priča o trećem entitetu besmislena, napisao sam da je, u pregovorima u BiH, neučinkovito postavljati pretjerane, nerealistične početne zahtjeve. Naime, strana koja to radi, naročito u Federaciji, samo sebe diskreditira u očima SAD, EU i drugih inozemnih aktera, bez čijeg sudjelovanja nema ozbiljnih pregovora, a koji pak ne žele ni da čuju o korjenitoj promjeni Dejtona (kao što je npr. uvođenje trećeg entiteta).

Ali, opet, čitajući Đikićev članak, učinilo mi se da je čovjek možda u pravu. Pomislio sam da je Čović odustao od realističkog polazišta u pregovorima i prešao na taktički zahtjev za pretjeranim entitetom, kako bi, kroz pregovore, bio “sveden” na izmjene izbornog zakonodavstva kakve već dugo zagovara.

Smisao i besmisao

No, u isto vrijeme kada Đikić daje navedeno objašnjenje njegovog radikalnog zaokreta, Čović se, u intervjuu za Glas Srpske, vraća svojoj početnoj poziciji – da je priča o trećem entitetu besmislena, čime ujedno obesmišljava i Đikićevo tumačenje.

Naime, Čović u intervjuu za Glas veli da bi, kad bi mogao, napravio treći entitet. Ali da ga nije napravio, jer nema većine za promjenu ustava. “Bez promjene Ustava zaista nema smisla o tome previše ulaziti u rasprave”, kazao je. Dakle, priča je besmislena.

Da ništa ne bi ostalo nejasno, Čović podcrtava da bilo kakvo radikalno preuređenje BiH zahtijeva promjenu Ustava, što opet zahtijeva saglasnost sva tri konstitutivna naroda. “Tu”, pojašnjava Čović, “jednostavno moraju postojati dvije trećine i bošnjačkog i hrvatskog i srpskog naroda, ukoliko nešto stvarno želimo promijeniti.” Dakle, nema trećeg entiteta bez saglasnosti Bošnjaka, a te saglasnosti nema.

E, sad, ako imamo u vidu sve navedeno, kakvog je onda smisla imalo to što je predsjednik HDZ-a, na 30. godišnjici Dejtonskog sporazuma, zagovarao uspostavu trećeg entiteta?!

Vrag će ga znati. Možda se iza svih tih nedosljednosti krije neka viša mudrost, neki viši smisao; a možda je pak najmoćniji Hrvat u BiH, u svom obraćanju povodom godišnjice Dejtona, propustio distingvirati želje od realnosti, pa kazao da bi dobro bilo imati tri entiteta, a zaboravio dodati da to nije realno.

Da li je Schmidt uvodio građansko uređenje?

Postoje i oni, poput lobiste Maxa Primorca, koji zagovaraju uvođenje trećeg entiteta, bez obzira šta o tome misli bošnjačka strana. To podsjeća na način na koji je rukovodstvo Herceg-Bosne doživjelo Vance–Owenov sporazum, pa iniciralo sukob između ARBiH i HV/HVO-a.

Mislim da je problem takvih inicijativa što precjenjuju značaj BiH za nove vlastodršce u SAD-u. Bilo je u Washingtonu administracija posvećenih Bosni i Hercegovini, ali nijedna nije zadirala u temeljnu formulu Dejtona: jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda. BiH jednostavno nije nikad bila toliko bitna da Amerikanci troše svoje vrijeme i resurse na fundamentalnu promjenu našeg uređenja.

U spomenutom komentaru, Đikić piše da sa dolaskom Trumpove administracije “SAD napušta koncept podrške štetnim nastojanjima bošnjačke politike da se minorizira ustavna odredba o konstitutivnom statusu tri bosanskohercegovačka naroda”. Samo neupućen ili, u boljem slučaju, neoprezan autor može tvrditi da je, recimo, Bidenova administracija podržavala minoriziranje konstitutivnosti naroda.

Naime, upravo je na inicijativu Bidenove administracije visoki predstavnik Christian Schmidt intervenisao u Ustav Federacije, kako bi osnažio poziciju Hrvata, kao konstitutivnog naroda; čak u toj mjeri da je premijer Hrvatske Andrej Plenković uvjeravao javnost da je lično zaslužan za Schmidtove poteze (čime je, po mom mišljenju, posvjedočio sopstvenu nebitnost u navedenom procesu).

America first, Bosnia last

Ako imamo na umu da čak ni Bidenova administracija, koja se smatra hiper-intervencionističkom, nije smjela ni pomisliti na korjenitu izmjenu Dejtona, postavlja se pitanje zašto bi to činila izolacionistička administracija predsjednika Donalda Trumpa.

Zašto bi sada Trumpovi ljudi, koji su protiv intenzivnog međunarodnog intervencionizma i pozivaju na dogovor tri konstitutivna naroda, krenuli u najveću intervenciju nakon Dejtona i, protivno volji i interesima najbrojnijeg konstitutivnog naroda, pokušali mijenjati postojeće uređenje u korijenu?!

Ne znam šta se na kraju desiti (ako uopće postoji nešto kao kraj). Vidim samo da oni koji tvrde da će Trumpova administracija, bez saglasnosti sva tri konstitutivna naroda, krenuti u najveći mogući intervencionizam, imaju teške aporije u svojoj argumentaciji.