Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Andrija Mandić će biti sljedeći premijer Crne Gore. U tome ga može spriječiti samo čudo. Ili izliv stare, dobre ljudske gluposti – u koju bih se ja pouzdao prije nego u čuda, u svakom slučaju.

Jeste, onaj Mandić koji svakom strancu kojega sretne uruči onu sliku kapele na Lovćenu. Neki ljudi, kad idu u goste, ponesu po kila kafe i kilo šećera; neki tome dodaju i kilo rakije; neki nose i bombonjere – ko od nas barem jednom nije dobio bajaderu koja se prenosila sa koljena na koljeno, promijenila 201 vlasnika, putovala od ruke do ruke, od rođendana preko slave do Božića, pa kod nas završila 14 godina nakon isteka roka upotrebe, tvrda kao bubulj Lovćenski. E, Andrija kad ide u goste ponese onu sliku kapele.

Ono za što u Skupštini Crne Gore misle da je umjetnost izdanak je estetike goblena, lijepo se uklapa sa svakim miljeom i svakim regalom ukrašenim Dostojevskim i Njegošem na metar – povrh svega, očito je urađeno u velikom broju primjeraka. Bilo bi zanimljivo saznati koliko komada iste slike je kupila Skupština. Mandić u zadnje vrijeme često putuje po svijetu, sva su mu vrata otvorena, pa nije jasno da li autor postizava da proizvede dovoljan broj kapela. BTW, ta kapela za velikosrpski nacionalizam očito funkcioniše kao vibrator – zamjena za pravu stvar. Naime: da su ispunili „Đedov zavjet“, srušili Meštrovića i podigli kapelu, ne bi je sad slikali, kao djeca iz trećeg razreda osnovne kada crtaju na temu „šta želiš od Đeda Mraza za Novu godinu“.

Elem, tu je sliku Mandić uručio domaćinu sad kad je bio u Engleskoj. Pritom je Andrija ispričao nekakvu predsrednjevjekovnu priču o zavjetu vladara koji je od podanika tražio da ga sahrane na vrhu svete planine – samo što nije spomenuo i zmajeve – što je engleskog domaćina moralo podsjetiti na priče koje su njegovi sunarodnici slušali kada su, u pradavna vremena, osvajali najzabitije krajeve Škotske.

Za đecu koja se toga ne sjećaju, jer toga nema na tiktoku: priča poput one koju ponavljaju Andrija i Joanikije, koje prividno govore o grobovima a zapravo su forma rituala koji neki ljudi dijele sa životinjama, a ime mu je „zapišavanje teritorije“, mi stariji smo se naslušali prije 3-4 decenije. Prije nego što je počeo rat u Jugoslaviji, sveštenstvo SPC, političari i pjesnici, u pratnji „vjernog naroda“, hodili su širom zemlje, nosili kosti „mučenika“, obilazili grobove i ispunjavali razne „amanete“. Tu doktrinu je lapidarno formulisao Vojislav Šešelj: gdje su srpski grobovi, tu su srpske zemlje, a tu su srpski radikali.

Sad, ruku na srce: tamo gdje su bili srpski radikali danas uglavnom nema Srba – u Hrvatskoj, na primjer. Istorija ima rafiniran smisao za ironiju: Momovom „svekolikom srpstvu“ više grobova je priključio Dritan Abazović nego Vojislav Šešelj, onda kada je bivši premijer Crne Gore, izglasan rukama crnogorskih partija, Temeljnim ugovorom SPC-u darovao crnogorska groblja.

Dakako, čitava ova priča je nekrofilna. Ona je, nekrofilija, važan dio političkog djelovanja i ideologije Andrije Mandića, budućeg premijera Crne Gore koji, kada ne dijeli goblene sa motivom Njegoševog groba, obilazi grobnice četnika.

Naše su kulture nekrofilske. Zato su nekrofilske i naše politike, kudikamo uspješnije u proizvodnji još mrtvih nego u ostvarenju budućnosti. Uostalom: smrt je jedina izvjesna budućnost svakoga od nas. U tom – sarkastičnom – smislu naše politike masovnih ubijanja su primjer efikasne proizvodnje budućnosti.

Međutim… Grobljanska politika je tek prividno u suprotnosti sa našim, kako se ono zove, evropskim integracijama. Naprotiv: Mandić je motor tih integracija.

U budućnost se ne ide bez prošlosti. Dio prošlosti završi u muzejima, dio u nacionalnim istorijama, no prošlost uglavnom počiva na grobljima.

Uostalom, koliko sutra, evropska će biti ne samo naša budućnost, nego i naša groblja.

Kako bih vam rekao: ne samo da niko od nas ne zna šta nosi život, nego ništa ne znamo ni o tome šta nam nosi smrt. Kao što možeš biti rođen u jednoj, a u drugoj, trećoj, četvrtoj i petoj državi živjeti, isto tako niko ne zna gdje će i pod čijom zastavom mrtviti.