Njemački penzioni sistem, nekada smatran "sigurnim", nalazi se na rubu kolapsa zbog demografskih izazova i niza populističkih političkih odluka. Iako su vladajuće stranke, CDU/CSU i SPD, ove sedmice u Bundestagu jedva spriječile krizu Vlade usvajanjem novog penzionog zakona na prijedlog ministrice Bärbel Bas, analize pokazuju da su upravo ove dvije stranke više od deceniju sistematski potkopavale penzioni fond. Mjere poput "penzije sa 63" i "dodatka za majke" (Mütterrente) stvorile su ogromnu finansijsku "crnu rupu": sam Mütterrente će do kraja 2025. godine koštati nevjerovatnih 111 milijardi eura. U trenutku kada generacija "baby boomera" ulazi u penziju, a broj radnika naglo opada, stručnjaci upozoravaju da bi socijalni izdaci mogli progutati polovinu saveznog budžeta, dok politička volja za spašavanje sistema ostaje slaba.

Populizam i neodržive beneficije

Prije petnaestak godina, penziona reforma socijaldemokrata i Zelenih obećavala je dugoročnu održivost sistema. Međutim, od sredine 2010-ih, njemačka penziona politika ušla je u period kratkoročnog populizma, gdje je gotovo svaka godina donosila novu, finansijski problematičnu povlasticu.

Dvije najskuplje mjere bile su:

1. "Dodatak za majke" (Mütterrente): Mjera je zamišljena kao dodatak na penziju za žene koje su rodile djecu prije 1992. godine. Iako je stvarni iznos koji majke dobijaju skroman (oko dvadesetak eura mjesečno po djetetu), Mütterrente I i II će do kraja 2025. godine koštati oko 111 milijardi eura, dok se treća faza procjenjuje na dodatnih 70 milijardi. Bivši zvaničnici CDU-a su naknadno priznali da mjera dugoročno nije održiva.

2. "Penzija sa 63": Uvođenje pune penzije sa samo 63 godine za osobe s najmanje 45 godina radnog staža. Iako je predstavljena kao pomoć radnicima teških fizičkih zanimanja, istraživanja su pokazala da korist najviše imaju stabilno zaposleni radnici s dobrim platama. Do 2023. godine svaki četvrti novi penzioner odlazio je u prijevremenu punu penziju, što državu košta desetine milijardi eura.

Suspendovanje održivosti

Još jedna ključna tačka narušavanja sistema dogodila se 2018. godine, kada je tadašnji ministar finansija Olaf Scholz (SPD) odlučio "zamrznuti" penzije do 2030. godine.

Tom odlukom je suspendovan ključni element reforme iz 2004. godine, takozvani faktor održivosti. Taj faktor automatski prilagođava penzije demografskim promjenama – kada raste broj penzionera, a opada broj radnika, sistem bi inače smanjio penzije kako bi ostao stabilan. Scholz je to onemogućio.

Uvođenjem osnovne penzije 2021. godine, Njemačka je pokušala da osigura minimalnu bezbjednost za osobe s niskim platama, ali se reforma pokazala administrativno složenom i ograničenog učinka.

Spirala krize

Demografska slika drastično se pogoršava: generacija baby boomera ulazi u penziju, dok manjak radne snage i usporena imigracija pritiskaju fond.

Stručnjaci upozoravaju da bi nastavak ovakve politike mogao dovesti do toga da socijalni izdaci progutaju polovinu saveznog budžeta. Rješenja postoje, uključujući ukidanje penzije sa 63 godine i vraćanje faktora održivosti, ali politička volja ostaje slaba.

Njemačka, za razliku od Nizozemske, Danske ili Švedske, još uvijek nije uspjela izgraditi održiv model kapitalizovane penzije. Pitanje je može li se država izvući iz ove spirale bez političke hrabrosti koja je nedostajala u posljednje dvije decenije.