Iran ulazi u šestu uzastopnu godinu teške suše i dramatičnog nedostatka vode, a posljedice ovog klimatskog i upravljačkog sloma osjećaju se širom zemlje, od sasušenih voćnjaka na zapadu, preko presušenih jezera u Farsu, do prijestolnice Teherana koja se danas suočava s mogućnošću djelimične evakuacije. Milioni ljudi pogođeni su krizom koja više nije samo ekološka, nego i socijalna, ekonomska i politička.

Mina, 68-godišnja seljanka iz Bukana, svakodnevno obilazi voćnjak koji je nekada hranio njenu porodicu. Ostaci jabuka i trešanja, drveće koje se suši i puca, sada su jedini podsjetnik na zemlju koja je generacijama davala sigurnost. „Ovo je nekada bila naša budućnost. Sad je samo prašina“, govori, dok opisuje kako je pad prihoda natjerao njenu porodicu da se preseli u Teheran, grad u kojem je i sama voda postala luksuzan resurs, piše španski El-Pais.

„Više ne biramo kulture po zaradi, biramo ih po tome šta još može preživjeti“, kaže njena unuka Leyla. Njihova porodica sada uzgaja ječam, pšenicu i skromne količine šećerne repe. Drugi seljaci, suočeni s kolapsom tržišta i bezvrijednim zemljištem, kopaju ilegalne bunare kako bi djeci obezbijedili minimalnu količinu vode.

Najveći dio iranske vode, procjenjuje se i do 90 posto, troši se u poljoprivredi. Taj sistem održava se iz akumulacija i podzemnih voda koje su sada iscrpljene, jer je pad padavina dostigao 96 posto u odnosu na prošlu godinu. Vrućine koje prelaze 50 stepeni Celzijusa pogoršavaju krizu, a uz klimatske promjene, stručnjaci posebno ističu loše upravljanje državnih institucija. Prema podacima Kompanije za upravljanje vodnim resursima, devetnaest brana nalazi se na ivici potpunog presušivanja, sa manje od pet posto kapaciteta.

Nestašica vode sada pogađa i glavni grad. Predsjednik Masoud Pezeshkian u novembru je izjavio da bi Teheran možda trebalo djelimično evakuisati: „Nemamo drugog izbora. Ne možemo više zbijati ljude i betonirati ovu regiju.“ Kao moguća destinacija spominje se Makran, na krajnjem jugu zemlje, hiljadama kilometara daleko.

Za stanovnike Teherana, posebno one doseljene iz drugih dijelova Irana, ova najava predstavlja novi udar. „U mom naselju vodu zatvaraju po nekoliko sati dnevno. U drugim je već nema“, kaže Meher Hosseini, 40-godišnja stanovnica prijestolnice. „Ovo je samo još jedan rezultat katastrofalnog upravljanja državom.“

Novinar i hidrolog Nik Kowsar, jedan od najpoznatijih kritičara iranske vodne politike, upozorava da se sada ostvaruju predviđanja koja je dao još 2001. godine, kada je tadašnjem predsjedniku Mohamedu Khatamiju rekao da će zemlja završiti u potpunoj katastrofi. „Mnogi iz njegovog bliskog kruga radili su s Revolucionarnom gardom na projektima izgradnje brana. Ti projekti su obogatili pojedince, ali razorili vodne resurse“, navodi Kowsar.

Uprkos tome što su njegove preporuke godinama ignorisane, vjeruje da se reforme još mogu provesti, ali samo ako vlast djeluje brzo i odlučno. „Klima nas je već stigla, ali pametno upravljanje resursima još može ublažiti štetu. Iran nije štedio vodu, trošio je milijarde na projekte koji su služili pranju novca.“

Dok Teheran pritišće prijetnja „nultog dana”, trenutka kada potražnja za vodom prelazi raspoložive količine, najteže su pogođeni najsiromašniji: poljoprivrednici, raseljene porodice i studenti u univerzitetskim domovima. Studenti Univerziteta u Teheranu, Alzahrae i Sharifa već mjesec dana protestuju, tražeći pitku vodu i jasne informacije. U nekim domovima voda se prekida preko noći, bez ikakvog upozorenja.

„Protesti su mali, ali rastu. Zahtjevi su jednostavni: voda i transparentnost“, kaže Ali Ramezani, urednik studentskog glasila Amirkabir Newsletter.

Najugroženiji regioni, poput Sistan-Belučistana, već godinama žive u tihoj humanitarnoj krizi. Reza, aktivistkinja iz Teherana, podsjeća da se vodena diskriminacija provodi decenijama. „Ovo je vijest samo zato što sada pogađa centar režima. Baluči i drugi narodi raseljavani su godinama. Čak i ako se Teheranu pomogne, njima niko neće pomoći.“

Kowsar navodi da su hiljade ljudi iz provincija Sistan-Belučistan, Horasan, Fars i Kerman završile u improviziranim naseljima nakon što su podzemne vode nestale. Ali ističe i da postoje primjeri oporavka. „U Farsu smo uspjeli za dvije do tri godine prikupiti kišnicu i obnoviti vodonosnike. Kada su bunari proradili, farmeri su se vratili.“

Čak i ondje gdje ljudi ostaju, strah od raseljavanja je sveprisutan. Mohammad, farmer iz Sistan-Belučistana, strahuje da će, ako voda potpuno nestane, izgubiti usjeve, stoku i jedini izvor hrane. Nekada je uzgajao banane i lubenice; danas mu preživljavaju samo palme hurmi. „Ako se ovako nastavi, za dvije godine nas čeka katastrofa.“

Prema Kowsaru, nužne su dvije promjene: hitna edukacija o štednji vode i političko priznanje da je voda osnovno ljudsko pravo. „U velikim gradovima ljudi više ne vide važnost štednje. Režim nikada nije zaštitio ravnopravnost u pristupu vodi. Zbog toga je stvorena vodna siromaština.“

Kowsar ide i korak dalje: „Ako se situacija pogorša, milioni Irana bi mogli pokušati preći granice. Jesmo li spremni za egzodus ove razmjere? To bi bila humanitarna katastrofa.“

Iran je danas zemlja u kojoj se klimatska kriza, politička nebriga i ekonomske teškoće prepliću u spiralu bez presedana. Iz presušenih voćnjaka do nasilno raseljenih zajednica, jasno je samo jedno: bez hitne akcije, voda će biti samo prvi resurs koji će nestati.