Naučnici u Srbiji identifikovali su izuzetno rijetke i atipične mtDNK haplotipove, a njihova otkrića donose iznenađujuće uvide u porijeklo stanovništva i složene migracijske tokove koji su oblikovali genetsku sliku Balkana. Najnovija analiza otkrila je ne samo nekoliko globalno neobičnih mitohondrijskih linija u savremenoj srpskoj populaciji, već i potpuno nove grane koje, prema svemu sudeći, imaju autohtono balkansko porijeklo. Time se dodatno potvrđuje da je ovaj prostor, od pretpovijesti do danas, bio dinamična raskrsnica naroda i kultura, piše Dnevno.hr.

Foto: Ante Cizmic / CROPIX

Rijetke mtDNK grane kao ključ prošlih migracija

Tokom hiljada godina, Balkan je služio i kao prolaz i kao utočište različitim zajednicama – od paleolitskih lovaca-sakupljača, preko neolitskih zemljoradnika pristiglih iz Anadolije, pa sve do kasnijeg dolaska slavenskih populacija. Sve te epohe ostavile su dubok trag u genetskoj strukturi današnjih stanovnika Srbije.

Dok su se prethodna istraživanja najčešće fokusirala na česte mitohondrijske haplogrupe, naučnici su ovoga puta pažnju usmjerili na one rijetke i globalno slabo rasprostranjene. Upravo takvi haplotipovi, premda malobrojni, predstavljaju izuzetno precizne markere drevnih populacijskih događaja.

Ova studija, objavljena u časopisu Genes pod naslovom "Origin and Genealogy of Rare mtDNA Haplotypes Detected in the Serbian Population", rezultat je saradnje triju beogradskih instituta: Instituta za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo, Instituta za biološka istraživanja 'Siniša Stanković' i Instituta za medicinska istraživanja Univerziteta u Beogradu. Istraživane su rijetke grane (sub)haplogrupa R0a, N1a, N1b, I5, W i X2, s ciljem razumijevanja kako su se historijske migracije odrazile na savremeni majčinski genski fond.

Analize jasno pokazuju da raspodjela ovih rijetkih haplotipova u Srbiji nije nasumična. Naprotiv, njihov prostorni raspored precizno prati arheogenetski poznate migracijske tokove. Posebno se izdvaja haplogrupa N1a, koja se dijeli na dva velike linije – evropsko-srednjoazijsku i afričko-južnoazijsku.

Mutacije $16.147text{A}$ i $16.147text{G}$, ključne za te podjele, prepoznate su u starim arheološkim kulturama: prvu nose neolitski zemljoradnici koji su se širili iz Anadolije, dok je druga prisutna u bronzanodobnim populacijama stepskog područja oko Crnog mora. Obje linije pronađene su i u Srbiji, što ukazuje na višestruke migracijske valove koji su se ovdje preklapali.

Balkan – drevno čvorište genetske raznolikosti

Autori studije naglašavaju da rijetke mtDNK grane osvjetljavaju Balkan kao ključno evropsko 'genetsko sklonište', posebno tokom posljednjeg ledenog doba. Kasniji migracijski valovi samo su dodatno obogatili genetsku sliku, čineći regiju jednim od najvažnijih centara biološke raznolikosti u Evropi.

Najvrjedniji dio istraživanja svakako je identifikacija nekoliko potpuno novih subklada – R0a1a5, I5a1, W1c2, W3b2 i X2n – koje se dosad nisu nalazile u službenoj mitohondrijskoj filogeniji. Prvi podaci upućuju na to da neke od njih mogu imati lokalno, balkansko porijeklo, što znači da određene majčinske linije na ovim prostorima traju hiljadama godina.

Posebno zanimljiva je podskupina R0a. Iako je danas najraširenija na Arapskom poluostrvu, u Srbiji je otkriven haplotip koji pripada potpuno novoj grani R0a1a5, definisanoj jedinstvenom mutacijom. Ista linija identifikovana je i u drevnom uzorku iz rimskog Viminacijuma – snažan dokaz dugotrajnog genetskog kontinuiteta. Naučnici ipak upozoravaju da je za potpunu rekonstrukciju evolucije ovih rijetkih linija potrebno analizirati znatno veći broj potpunih mitogenoma, kako iz Srbije, tako i iz ostatka Balkana.