Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Prilikom nedavnog susreta sa Donaldom Trumpom u Bijeloj Kući, novoizabrani gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani je istaknuo da su mnogi njegovi glasači na predsjedničkim izborima glasali za Trumpa.

Naoko čudno. Jedan je ljevičar, drugi desničar. Jedan je musliman, drugi kršćanin itd. Ali, ako uzmemo u obzir šta im je zajedničko, onda zapravo i nije čudno.

Cijene hrane kao ultimativna realnost

Naime, oba kandidata su u fokus stavili rast osnovnih životnih troškova. Trump je pričao o cijenama jaja, Mamdani o cijenama donera itd.

U vezi s ovim susretom mi se nametnula misao: kad je posljednji put neko od naših političara da je spomenuo cijenu jaja ili donera? Možemo li zamisliti da se Denis Bećirović ili Sabina Ćudić bave time što je kombinacija ćevapi-sudžukice do prije nekoliko godina koštala 7 maraka, a sada košta 13?

Kada je neko od zvaničnika SDA, SDP-a, DF-a, NiP-a ili koje već od sto naših stranaka skrenuo pažnju na činjenicu da je konzerva sa filetima skuše do prije koju godinu koštala marku i po, a sada – tri marke?

Znam, zvuči smiješno da se članovi Predsjedništva, ministri u državnoj vladi, zastupnici u Predstavničkom domu, delegati u Domu naroda itd, spominju doner, jaja, konzerve, ćevape, sudžukice itd, ali u tome i jeste problem. Predsjednik Amerike može govoriti o tome, ali naši ne mogu.

Naše političare, za razliku od Mamdanija, ne zanima što doner košta nevjerovatnih osam maraka. Oni neprestano trabunjaju o “velikim pitanjima”. Čujemo svaki dan gomilu birokratskih riječi o evropskom putu. Već sedmicama tema broj jedan u našoj javnosti jesu tzv. evropski zakoni: zakon o Sudu i VSTV-u. Uz njih, naša politička javnost se bavi i Reformskom agendom, Planom rasta itd. Uvijek je aktuelno Mišljenje Evropske komisije sa 14 prioriteta, Priebeov izvještaj itd.

Nametnuti u tom kontekstu svih tih velikih i apstraktnih riječi temu poskupljenja donera, čini se suludim, što samo pokazuje koliko je naša politička javnost odsječena od stvarnosti. Pri tome govorimo samo o hrani, a poskupjeli su i struja, plin, lijekovi, javni prevoz, kirije itd.

Velike i male teme

Objašnjavajući kako se život u Americi, počev od ranih 2000-ih, promijenio na gore, američki novinar Matt Walsh je, gostujući u jednom utjecajnom podcastu, naveo primjer kupovne hrane koja je sve gora i gora.

Kada u nekom od restoranskih lanaca, kao što su Applebee’s ili Chili’s, gdje najveći broj Amerikanaca svakodnevno jede, naručite picu, to što dobijete, veli Walsh, više uopće ne liči na ono što se nekad zvalo picom.

Ni osoblje, veli Walsh, u prodajnim lancima više ne mari za kvalitet hrane, a jasno je i zašto: uglavnom su potplaćeni, rade za vlasnike kojima također nije stalo itd. Gotovo niko više ne pravi svježu hranu, svi nabavljaju zaleđenu hranu i to uglavnom od istih dobavljača (npr. Sysco). Na kraju sva hrana ima isti, bezlični okus.

Ono što jedemo je krucijalno za kvalitet života, ali, kako primjećuje Walsh, tradicionalni mediji se ne bave time, jer njihovi urednici i novinari imaju visoke plate i ne moraju da jedu na mjestima gdje većina Amerikanaca jede.

“Ako imate dovoljno novca, onda ne osjetite ovu ogromnu promjenu u običnom životu. Ako možete izdvojiti 85$ za odrezak, onda i dalje jedete dobru hranu i uopće ne osjećate pravu promjenu”, kaže on.

Walsh kaže da je suštinski problem u tome što se javnost neprestano bavi “velikim stvarima” (massive big things), odnosima u Washingtonu, geopolitičkim odnosima, Rusijom, Kinom, Ukrajinom itd.

“Vrlo lako se”, kaže, “zapada u uvjerenje da stvari, koje zaista utječu na nečiji svakodnevni život, su previše ‘male’ i nebitne. I kad sam počeo pričati o ovim stvarima, kao što su hrana, neki bi mi govorili: ‘Što se baviš time? Pored svega što se zbiva u svijetu, ti se baviš kvalitetom brze hrane? Potpuno si odsječen od stvarnosti’. A zapravo je suprotno: oni su odsječeni.”

Establišment odsječen od stvarnosti

Nakon što je Trump, na prošlim predsjedničkim izborima, porazio demokratsku kandidatkinju Kamalu Harris, Mamdani je shvatio poruku birača. Ali rukovodstvo Demokratske stranke nije: 2016. su vjerovali da je Hillary izgubila zato što je žena, 2024. da je Kamala izgubila zato što je crnkinja itd.

Primjera radi, kongresmenka Nancy Pelosi, koja je decenijama bila u vrhu Demokratske stranke, ocijenila je da cijene osnovnih životnih troškova nemaju veze s Trumpovom pobjedom, te da su presudna tzv. “kulturalna pitanja”.

Na opasku jednog svog stranačkog kolege da su Demokrati izgubili izbore jer su izgubili dodir sa životom “radničke klase” i njenim realnim brigama, Pelosi je kazala da se ne slaže, te da su ključna pitanja oko kojih se stranka mora bolje postaviti – pravo na abortus, prava transrodnih osoba, ograničenje prodaje oružja privatnim licima itd.

Naš politički, pa i medijski establišment, koji je u proteklim decenijama kreirao svoj senzibilitet na radionicama USAID-a, NDI-ja, IRI-ja itd, puno više liči na Nancy Pelosi, Hillary Clinton, Kamalu Harris nego na Mamdanija ili, ne daj Bože, na Trumpa. U našem medijskom prostoru puno je veći skandal kada neki zvaničnik govori kao primitivac, nego kada poskupi struja, plin, javni prevoz itd.

Naši parlamentarci i ministri dići će glas protiv svakog oblika formalne diskriminacije ili političke nekorektnosti. Naši političari neprestano govore o otvaranju pregovora sa EU, acquis communautaire, VSTV-u, planovima rasta, reformskim agendama. Neki su, kako vidimo, spremni boriti se za prava pasa da putuju javnim prevozom. Ali je ispod njihovog nivoa govoriti o divljanju cijena donera, ćevapa, jaja, kafe, kafetina... što pokazuje samo koliko su, sa svojim plaćama od po pet-šest hiljada maraka, odsječeni od stvarnosti.