Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Naslov današnje kolumne baš i ne liči na novogodišnje čestitarenje. Ali, ni masovno raspoloženje nije takvo da bi na isteku zagušljivih decembarskih dana ljudi jedni drugima hrlili u zagrljaj radujući se smjeni dviju godina. Stanje u zemlji je u pogoršanju i izaziva zabrinutost koja građane čini nesigurnim i uplašenim, pogotovo ako se imaju u vidu turbulentna, prijeteća dešavanja u velikom dijelu svijeta. Uz ostale “podvige” u decenijama stagnacije i zaostajanja, potrošenim ni u šta, Bosna i Hercegovina je uspjela postati i najsiromašnija zemlja u Evropi. Živimo u sve lošijoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti i sve u svemu, ne postoje ozbiljni razlozi za svenarodno veselje. U svakom slučaju, korištenje novogodišnje noći u Sarajevu u svrhu preskupog simuliranja idilične životne stvarnosti izgleda prilično besmisleno. Mislili smo da više niko neće imati obraza da u taj spektakl, bengalsku vatru glavnog grada, skrši vrtoglavu svotu novca, kao što se to činilo proteklih godina, i napuni džepove gostujućih megazvijezda iz svijeta estrade.

Stoga su stidljivi glasovi da bi novogodišnja noć u Sarajevu ovog puta mogla proći bez organizivanog dočeka, u većem dijelu javnosti primljeni kao razuman gest, da bi se ispostavilo kako nije riječ ni o kakvom razumnom gestu šireg simboličkog značenja, već o proceduralnim problemima sa institucijom tzv. javne nabavke. Narodu je na kraju ipak objavljen muštuluk – pjesme i svirke će biti, a u goste će nam doći Jelena Rozga. I sve će to koštati čitavih 700 hiljada KM?! Ali, nije beg cicija, ne da se naše drago Sarajevo, kako mu je tepala bivša gradonačelnica. Zar se taj novac nije mogao utrošiti u mnogo važnije svrhe, recimo, za nabavku lijekova od kojih onkološkim pacijentima zavisi život? Naravno, Nova godina je Nova godina i niko nije za to da život “stane” samo zato što su prilike oko nas gadne. Neka pjesme, svirke i veselja bude, ali se to ovog puta moglo prepustiti mladim muzičarima koji teže afirmaciji i koji bi to sigurno odradili dobro i po daleko nižoj cijeni. Usput rečeno, ima u čitavoj ovoj priči i neke ironije. Naime, uz malo drskog humora, moglo bi se reći da je neformalni pokrovitelj organizovanog dočeka Nove godine u Sarajevu niko drugi do Milorad Dodik?! Kako? Pa tako što je posao dobila renomirana firma iz Laktaša, poznata pod imenom Prorent. A Laktaši su Dodikovo rodno mjesto, u njemu on vedri i oblači do posljednje kuće. U Laktašima, tvrde upućeni, ne možeš skuhati ni dobar ručak bez Dodikovog znanja.

Ali, da se vratimo naslovu ove kolumne. Možda će se naći neki nemaštoviti čitalac koji će postaviti pitanje: “Je li, a zašto taj Berić nas građane naziva uličarima”? Nije da se pravdam, naprotiv, taj sinonim mi se jako dopao, ali nije originalno moj. Čuveni sarajevski hirurg dr. Emir Solaković bio je ljudima blizak po tome što medicinu nije shvatao kao stereotipnu papirologiju, već kao posvećenost svakom pacijentu. Živopisan i svima razumljiv tumač međuovisnosti zdravlja i bolesti, bio je jedinstvena pojava u svojoj struci. Važio je za umjetnika hirurgije. Umro je 29. juna ove godine, a nedugo pred smrt gostovao je kod Amira Zukića na N1. “Mi smo postali ljudi ulice”, rekao je govoreći o stanju u društvu, posebno u zdravstvu i obrazovanju, o politici koja je upropastila sve čega se dohvatila. “Postali smo uličari?”, upao mu je Zukić u riječ. “Pa da, uličari. Država je digla ruke od nas. Njoj se ne treba obraćati za pomoć, jer od nje ništa dobro ne možemo očekivati. Svako se mora snalaziti kako zna i umije.” Uličari, to je savršeno tačan naziv za stotine hiljade obespravljenih i poniženih koje je duboka država isključila iz političkog i svakog drugog odlučivanja i poslala na ulicu da tamo, uz pištaljke i transparente, traže pravdu, pristojan život i zaštitu od rastućeg nasilja. Iz političkog odlučivanja isključili su ih vladari naših etničkih torova, koji u rukavima drže svoje karte i njima igraju svoju omiljenu partiju političkog pokera. Kraj svake takve partije samo je novi čin općeg propadanja.

Nedavno sam na televiziji gledao jednog stranog eksperta koji je na zanimljiv način definisao savremenu demokratsku državu: “Država bi trebala biti neka vrsta velike policijske stanice. Policija bi štitila građane, ali se ne bi miješala u njihove živote”. Država u kojoj živimo nije sposobna za takvu ulogu, otuđena je od prosječnog čovjeka i tjera ga od sebe poput zle maćehe. Na ulici su poniženi penzioneri, obespravljeni rudari, posljednji simbol radničke klase kakvu smo nekad poznavali i kakva je nestala, medicinari i prosvjetni radnici, poljoprivrednici, žene uplašene učestalim slučajevima femicida, nezavisni novinari izloženi nasilju... Jedva da postoji kategorija građana koji još nisu viđeni da protestuju. Digli su se i studenti, stanovnici Studentskog doma na Bjelavama, koji je u tako žalosnom stanju da ugrožava njihove živote. Na prvi pogled, front pobune je širok, ali ima ozbiljnu manu – fragmentiran je na razne sindikalne grupe i nije u stanju da natjera državu da radi svoj posao. I kako uopće razumjeti uspostavljeni sistem vrijednosti u kojem su mnogi od onih koji su prinuđeni da se za svoja prava bore na ulici, zaposleni i rade, ali mjesecima ne primaju platu, dok političari koji mjesecima ništa ne rade ili čak rade protiv države i njenih građana, redovno stavljaju u džep svoju nezasluženu i nezasluženo visoku zaradu? Protekla dešavanja u Vijeću ministara i Domu naroda navode na obeshabrujući zaključak da toj anomaliji teško da će biti kraja.

Pa zašto onda i uličari, u svakom slučaju većina njih, mazohistički, od izbora do izbora, redovno glasaju za one protiv kojih se, ne od juče bune nazivajući ih lopovima, kriminalcima i sličnim imenima? To pitanje zbunjuje i njih i nas koji ga postavljamo. Istoričar Slobodan Šoja, javnosti poznat kao bivši diplomata, ironično primjećuje da naš narod, bilo koji, nepogrešivo bira pogrešne ljude! “Naš narod ne voli glasati za pametne i poštene. Narod smatra da prednost uvijek treba dati moćnim, bogatim i nemoralnim. Naši narodi su tradicionalni i konzervativni. Oni po inerciji iskreno glasaju mnogo više po etničkoj nego po građanskoj logici i to je glavni razlog zašto su bilo kakve promjene u sljedećih deceniju ili dvije skoro nemoguće”, poručuje Šoja.