Dok bi Bošnjaci trebali stati čvrsto rame uz rame i stvarati jedinstvenu snagu koja može štititi državu i narod, pojedinci unutar političkog korpusa djeluju kao virus koji jede iznutra, uništavajući sve što je građeno decenijama.

Semir Efendić je savršen primjer ove unutrašnje samodestrukcije. Umjesto da svoj dugogodišnji uspjeh u vođenju općine Novi Grad kapitalizira za širu strategiju bošnjačkog jedinstva, on se odlučuje za samoubilački ego-put, vođen željom da bude – pozer koji misli da predsjednička fotelja može izbrisati njegovu vlastitu mjeru.

Efendić je nekada bio simbol uspješne lokalne politike, čovjek koji je svojim radom izgradio imidž vrijednog, sposobnog i odgovornog načelnika najmnogoljudnije općine u BiH. Taj imidž, koji je mogao postati osnova za stabilno bošnjačko jedinstvo, danas se topi u bolesnoj ambiciji i suludoj želji za samopromocijom. Njegova dosljednost, koja je ključ svake ozbiljne političke strategije, je slaba, pa je svaki njegov potez dovoljno nepromišljen da uništi povjerenje glasača. Ljudi ne zaboravljaju njegov doprinos stvaranju invalidne koalicije, iz koje je izašao ili je izbačen – svejedno – i svaka njegova greška sada postaje prepreka za probosanski konsenzus.

Umjesto mudrog sjedenja za stolom sa Bakirovom strankom i dogovaranja saradnje u predizbornim i postizbornim aktivnostima, Efendić bira solo-trku za funkcije koje mu ne pripadaju, sanjajući o pozicijama predsjedavajućeg Vijeća ministara ili premijera Federacije. Rezultat? Ponovo ulazi u politički ćorsokak, dok bošnjačko jedinstvo stradava, a neprijatelji države se smiju i računaju do svoje pobjede.

Ali problem nije samo Efendić. Uz njega ide i Elmedin Konaković, čije ponašanje i izjave dodatno potpiruju fragmentaciju probosanskog bloka. Dok Efendić gubi kompas u samoljubivoj ambiciji, Konaković potvrđuje da unutrašnje rivalstvo i ego nisu slučajni, nego strateški razarajuće za bošnjački korpus. Oni zajedno razbijaju svaki pokušaj konsolidacije, dok država i narod trpe posljedice – slabost, nesigurnost i političku ranjivost.

Ovi pojedinci pretvaraju politiku u modnu reviju i igru ega: zamišljene predsjedničke fotelje, državničke retorike koje godi ušima patriota, i poziranje sa prvom damom postaju važniji od stvarnog rada i odgovornosti. Umjesto da grade probosansko jedinstvo, oni grade sopstvene idole, svoje projekte i lične karijere, dok narod ostaje fragmenat u haotičnom mozaiku bez vizije.

Rezultat? Bošnjački blok se daleko više rastavlja nego što se ujedinjuje, a neprijatelji države gledaju i računaju: svaki unutrašnji sukob, svaka nepromišljena solo-akcija i svaka samoljubiva ambicija povećava šanse onih koji žele slom države. Dok Efendić i Konaković paradiraju političkom scenom, narod ostaje ranjen, podijeljen i prepušten političkim igrama koje mu nanose štetu.

Ovo nije samo kritika pojedinaca – ovo je dijagnoza cijelog sistema fragmentacije i unutrašnjeg egoizma. Dok pojedinci jure za svojim funkcijama, dok se bave pozicijama, modnim kreacijama i spektakularnim izjavama, Bošnjaci gube šansu za jedinstvo. Svaka nepromišljena solo-akcija je korak nazad, svaki unutrašnji sukob je dar rušiteljima države, koji čekaju da probosanski front pukne i nestane u sopstvenom haosu.

Dok narod gubi povjerenje i vjeru u institucije i lidere, Efendić i Konaković nastavljaju fragmentaciju, radeći upravo ono što nikada ne bi smjeli: stavljaju svoje ego projekte iznad interesa naroda i države. Samoljublje, bolesna ambicija i lični ego sada postaju jači od probosanskog jedinstva, a to znači da Bošnjaci, umjesto da grade snagu, sami sebe čine slabim, ranjivim i lakom metom za svakoga ko želi uništiti državu.

Zaključak je gorki i brutalno jasan: dok Samoljubi i ego-manijaci poput Efendića i Konakovića vladaju bošnjačkom scenom, unutrašnje razjedinjenje postaje zakon, a država i narod plaćaju cijenu – fragmentirani, nemoćni i izloženi spoljašnjim prijetnjama i unutrašnjem haosu, piše etto.ba.