Na početku izborne godine politička scena u Sarajevu i Federaciji BiH pokazuje znakove nervoze koji nadilaze uobičajene sezonske krize upravljanja. Snježne padavine, koje bi u uređenom sistemu bile jednostavan tehnički i organizacijski izazov, pretvorene su u politički događaj prve kategorije: zvaničnici stranaka koje čine vlast u Kantonu Sarajevo javno se optužuju, prebacuju odgovornost i međusobno prozivaju. Takav diskurs otvara nekoliko ključnih pitanja: svjedočimo li raspadu koalicije, ranom ulasku u predizbornu kampanju ili tek signalima o mogućim budućim preslagivanjima?

Na površini, riječ je o snijegu, ledu i neprohodnim ulicama. Ispod te površine, međutim, radi se o klasičnom političkom refleksu u godini uoči izbora: svaka stranka pokušava istovremeno izbjeći odgovornost i pozicionirati se kao glas razuma i odgovornosti. Posebno je indikativno što se optužbe ne upućuju opoziciji, nego partnerima u vlasti, čime se implicitno priznaje da politička cijena lošeg upravljanja neće biti podijeljena kolektivno, već individualno, piše Bosna.hr.

Izjave ministra saobraćaja Kantona Sarajevo Adnana Štete možda najbolje ilustriraju taj obrazac. Njegovo prozivanje kolega iz kantonalne vlasti zbog neočišćenih ulica I zaglavljenih vozila GRAS-a služi da se pokaže razmjer problema, ali i da se linija odgovornosti povuče izvan njegovog resora. Biračima se signalizira da postoji onaj koji “radi svoj posao” i oni drugi koji ga ne rade. A Šteta se već godinama javnosti, slikajući se svaki dan pored novih tramvaja, predstavlja kao jedan od rijetkih kantonalnih zvaničnika koji rade.  

Sličnu logiku, ali s višeg političkog nivoa, koristi i Elmedin Konaković. Njegova ocjena da Vlada Kantona Sarajevo “nije odgovorila zadatku” formulirana je kao samokritika Trojke, ali s jasnim naglaskom na diferencijaciju unutar te iste Trojke. Rečenica da je “Trojka drugačija od prethodnika jer je uvijek priznavala greške” otvara prostor za unutrašnje razračunavanje.

Tragikomičan je, međutim, taj Konakovićev pokušaj kriznog menadžmenta. Čelnik NIP-a se javlja svojim poznatim floskalama u vrijeme dok je ulaz u državnu instituciju koju vodi zatrpan smećem i snijegom. Jesmo griješili, ali nismo kao SDA. Stvari su se mogle bolje uraditi, ali nije do nas. Odgovornost postoji, ali je uvijek nečija tuđa. Taj narativ „skrušene samokritike“ služi isključivo kao alibi, jer su upravo kadrovi njegove stranke duboko uhljebljeni u ključne komunalne, upravljačke i izvršne strukture koje su zakazale pod prvim ozbiljnijim snijegom. Grad nije kolabirao zbog snijega već zbog godina loših imenovanja, improvizacija i političkog uvjerenja da je dovoljno ne biti SDA da bi se automatski bilo sposobno.

Da je tako potvrđuje zanimljiv današnji istup Kemala Ademovića. Predsjedavajući Doma naroda PSBiH i zamjenik predsjednika NiP-a, Kemal Ademović personalizira problem. Njegova tvrdnja da su “u potpunosti podbacila javna preduzeća, prije svih KJKP Rad” i da je uzrok tome imenovanje nekompetentnih kadrova, direktno udara u srž kadrovske politike stranke koju je osnivao i vlasti u kojoj i sam učestvuje.

Posebno je politički osjetljivo što Ademović otvoreno kritizira imenovanje direktora koji dolazi iz njegove stranke, čime se javnosti šalje dvosmislena poruka: s jedne strane distanca od konkretne odluke, a s druge pokušaj da se lična i stranačka odgovornost razvodni unutar šire koalicije. Kada Ademović govori o KJKP Rad, podsjećajući na smjene direktora, optužnice i afere s javnim nabavkama, on ne govori samo o jednom preduzeću, nego o obrascu vlasti koji se pokušava redefinirati uoči izbora.

U taj obrazac uklapa se i performans Sabine Čudić i prateće AFŽ-svite s čišćenjem autobusnog stajališta. Školski primjer političkog performansa: simboličan, medijski atraktivan i lako razumljiv. Pitanje, međutim, nije da li je to samo performans, jer  to gotovo svi prepoznaju, nego postoji li neka skrivena poruka i kome je upućena? Da li je riječ o gesti solidarnosti s građanima ili o implicitnoj kritici vlastitog stranačkog kolege, premijera Kantona Sarajevo, Nihada Uka?

Čudić se pokušava pozicionirati kao političarka koja “uzima lopatu u ruke” i pokazuje ono što sistem ne radi ali znajući kako razmišlja i posmatrajući sve ono što je do sada napravila, riječ je isključivo o jeftinoj predstavi za raju. Zbog toga je uvjerljivija teza da ne gledamo raspad koalicije, nego preranu započetu predizbornu kampanju. Stranke Trojke, svjesne da će se na izborima mjeriti i međusobno, već sada pokušavaju zauzeti pozicije koje će im omogućiti da se dodvore biračima, računajući ponajviše na skromnu memoriju ovdašnjih glasača.

Istovremeno, ovakva javna razmimoilaženja ostavljaju prostor za špekulacije o budućim koalicijama. Ako se partneri već sada javno distanciraju jedni od drugih, to može značiti da se testira teren za postizborne kombinacije u kojima sadašnji saveznici više neće biti nužni.

Snijeg se neće još zadugo otopiti, ali politički led unutar vlasti u Sarajevu je, čini se, počeo pucati.