Bošnjačka politika imala je znatan broj propusta u pogledu aspiracija, djelovanja i pozicioniranja prioriteta u periodu nakon agresije. Naime, nesvjesni značaja povlačenja određenih poteza u prijelomnim trenucima, Bošnjaci su propustili dodatno etablirati svoju poziciju kao političkog faktora, te postignute rezultate u pogledu širenja političkih kapaciteta van države Bosne i Hercegovine dodatno kapitalizirati, piše Admir Lisica za Stav.ba.

Eklatantan primjer propuštenih bošnjačkih šansi u postratnom periodu jeste odnos prema sandžačkim Bošnjacima i Sandžaku u cjelini, kao geografskom prostoru koji je kroz historiju bio vezan za Bosnu i Hercegovinu i njenu sudbinu. Vratimo li se u historijsko razdobolje od svega stotinu i pedeset godina, Sandžak je bio sastavni dio Bosne. Geopolitičkim previranjima od Berlinskog kongresa 1878. godine, pa do Londonskih i Bukureštanskih ugovora iz 1912. i 1913. godine, Sandžak je geografski odvojen od Bosne i Hercegovine, ali u kontekstu globalnih geopolitičkih procesa, sudbina Sandžaka i sandžačkih Bošnjaka bila je uvijek naslonjena na sudbinu matice Bosne i Hercegovine.

Tri su prijelomne godine u historiji Sandžaka, koje potvrđuju ovu tezu: 1878. godina kada je Berlinskim kongresom Bosna i Hercegovina ostala bez Novopazarskog Sandžaka, 1917. godina u kojoj se održala Sjenička konferencija s jasno definiranim zaključcima koji ukazuju na težnju Bošnjaka Sandžaka da se pripoje Bosni i Hercegovini ili da barem dobiju status autonomije, te godina 1991. u kojoj se uslijed shvatanja nove geopolitičke realnosti održava Referendum o autonomnom statusu Sandžaka, uz mogućnost pripajanja „jednoj od nezavisnih republika“ formiranih nakon sve izvjesnije disoulucije Jugoslavije.

U srpsko-hrvatsko-crnogorskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, Bošnjaci Sandžaka su dali veliki dobrinos njenoj odbrani, a u potonjem periodu su se i sami suočavali s potencijalnom vojnom opasadom Novog Pazara, iznad kojeg su tokom 1993. godine bili pripremljeni topovi za potencijalno djelovanje protiv bošnjačkog stanovništva. Politički montirani procesi protiv sandžačkih Bošnjaka tokom devedesetih godina prošlog stoljeća rezultirali su teškim posljedicama, a neki od nepravedno procesuiranih su od posljedica torture Miloševićevog režima kasnije umirali.

U poslijeratnom periodu, bosanski Srbi su uspostavili specijalne veze za Srbijom, a sličan odnos imaju i bosanski Hrvati sa Hrvatskom. Epilog toga jeste da srpska i hrvatska politika unutar Bosne i Hercegovine slijede zamisli političkih lidera iz Beograda i Zagreba, a u velikoj mjeri na štetu Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Bošnjačka politika, kao što sam to naveo u uvodnom dijelu, nije dovoljno posvetila pažnju Bošnjacima Sandžaka, ali se ovaj odnos može značajnije unaprijediti, te za kreiranje novih politika prema Sandžaku i Bošnjacima ovog regiona, još uvijek nije kasno!

Bitno je naglasiti da Bošnjacima Sandžaka ne treba nametati ideje i rješenja koja nisu u njihovom interesu. Naročito se ne smiju gurati politike koje Sarajevo nema kapacitete provesti u djelo. Ono što mora biti dio bošnjačke političke agende prema Sandžaku jeste perpetuiranje povezivanja Sarajeva i Novog Pazara u političkom, obrazovnom, kulturnom, ekonomskom i infrastrukturalnom segmentu. Kada govorimo o političkom povezivanju, fokus mora biti na jačanje političkih veza, te unaprijeđenje političkog života Bošnjaka Sandžaka. Bošnjački politički zvaničnici moraju biti prisutni što češće u Novom Pazaru, bilo da se radi o obilježavanju Dana Sandžaka, Dana bošnjačke zastave ili nekim drugim povodom. Bošnjaci u Sandžaku moraju osjetiti da imaju političku podršku od Sarajeva, od kojeg očekuju minimum političke posvećenosti.

Jedan od politički važnih segmenata bilo bi insistiranje na lakšem dobijanju bosanskohercegovačkog državljanstva za Bošnjake Sandžaka, prema istoj praksi kako Srbi i Hrvati iz Bosne i Hercegovine imaju olakšice pri dobijanju državljanstava komšijskih država. Bošnjački politički predstavnici moraju biti na dispoziciji Novom Pazaru u svim izazovima koji su pred njima, što bi im znatno olakšalo političku borbu koju vode unutar institucija Srbije. U pogledu saradnje u domeni obrazovanja i kulture, važno je unaprijeđenje izučavanja bosanskog jezika, te historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Ukoliko ne može preko državnih institucija, to je izvodljivo sa federalnog ili  kantonalnog nivoa. Simbolički potez u narednom periodu, a koji očekuju i Bošnjaci Sandžaka jeste da Sarajevo podrži određene projekte od nacionalnog interesa, bilo da se radi o školama, kulturnim centrima ili nekom drugom važnom infrastrukturalnom projektu. „Pečat Bosne“ na nekom od projekata trajno bi unaprijedio veze Bošnjaka Sandžaka sa svojom maticom.

Posebnu pažnju bošnjačka politika mora usmjeriti prema studentima iz Sandžaka, kojih je u prethodnim godinama manje u Sarajevu, nego je to bio slučaj ranije. Snaga bošnjačkih studenata iz Novog Pazara isplivala je na površinu tokom prošlogodišnjih studentskih protesta protiv Vučićevog režima. Nažalost ujedno i pokazala da mlađe generacije se sve više refereiraju na političke i sociološke dinamike u Beogradu, nego u vlastitoj matici. Veza kroz obrazovni sistem je izuzetno važna i definitivno jedna od najsnažnijih poveznica.

Posvećivanje više pažnje Bošnjacima Sandžaka predstavlja odmjeren odgovor na hegemonske pretenzije aktuelne Vučićeve Srbije, koja od vremena Miloševića, pa do danas, nije odustala od velikosrpskih pretenzija prema Bosni i Hercegovini. Odbranu od Srbije, najbolje je kreirati iz Srbije, ali oprezno, odmjereno i bez ugrožavanja interesa Bošnjaka Sandžaka, koji uprkos svim nedaćama, svoja politička prava nastoje legalno ostvariti kroz državne institucije, a Sarajevo im u tome treba biti podrška.

Oni koji smatraju da je snažnije povezivanje Sarajeva i Novog Pazara adut za Banja Luku i Beograd, nemaju političke hrabrosti niti historijskog znanja! Odustajanjem od veza sa Sandžakom, te prepuštanjem Sandžaka interesima Beograda, koji bi prema receptu Ramzana Kadirova, želio da od sandžačkih Bošnjaka napravi poslušnike režima, značilo bi poraz bošnjačke politike i njeno ograničavanje. Aktuelna generacija bošnjačkih političara, te ona koja nadam se dolazi na scenu, nema pravo dovesti bošnjačku politiku u stanje hibernacije, jer činjenica jeste da Bošnjaci danas svoju politiku vode institucionalno u državama regiona, te sve osim ulaganja napora u osnaživanje bošnjačkih interesa izvan domovine, bio bi politički promašaj u interesu susjednih velikodržavnih politika.