U trenutku kada se evropska javnost još uvijek pokušava priviknuti na novu energetsku realnost nastalu nakon prekida sa ruskim gasom, postaje sve jasnije da je Stari kontinent iz jedne zavisnosti ušao u drugu. Umjesto Moskve, ključni energetski oslonac postao je Washington. Ta promjena se u Bruxellesu često predstavlja kao strateška diverzifikacija i političko oslobađanje, ali niz posljednjih izvještaja i političkih signala ukazuje na suprotnu dinamiku: gas iz Sjedinjenih Američkih Država nije samo roba, već poluga pritiska. I to ne samo prema Evropskoj uniji, nego, u manjem, ali indikativnom obliku, i prema zemljama poput Bosne i Hercegovine, piše Bosna.hr.

Prema zajedničkoj analizi Instituta Clingendael, njemačkog Ecologic Institutea i Norveškog instituta za međunarodne odnose (NUPI), Evropa je razvila ono što autori nazivaju „selektivnom sljepoćom“ u energetskoj politici. Nakon 2022. godine, politički konsenzus u EU izgradio se oko ideje da je svaki gas koji nije ruski automatski i politički neutralan. U praksi, to je dovelo do snažne koncentracije uvoza ukapljenog prirodnog gasa (LNG) iz SAD-a. Samo tokom 2025. godine, gotovo 59 posto ukupnog evropskog LNG uvoza dolazilo je iz američkih luka.

Ta brojka ima dalekosežne posljedice. Američki gas je skuplji, podložniji cjenovnim oscilacijama i, što je ključno, politički instrumentaliziran. Administracija predsjednika Donalda Trumpa već je pokazala spremnost da energetiku uključi u širi arsenal trgovinskih i geopolitičkih pritisaka. Tokom pregovora o carinama prošlog ljeta, kupovina američke energije eksplicitno je korištena kao argument za ublažavanje trgovinskih mjera prema EU. Poruka je bila jasna: pristup energentima i ekonomski uslovi više nisu odvojene sfere.

U tom kontekstu, upozorenje autora izvještaja da se energija ponovo pretvara u „oružje“ ne zvuči kao teorijsko pretjerivanje. Gas postaje sredstvo strateškog usmjeravanja evropskih politika, od trgovine, preko industrijskih standarda, do klimatskih regulativa. Čak je i američki ministar energetike javno sugerirao da bi evropske zelene politike, posebno mehanizmi ugljičnog prilagođavanja na granicama, mogli negativno utjecati na bilateralne pregovore. Drugim riječima, energetska zavisnost proizvodi političku disciplinu.

Bosna i Hercegovina se, na prvi pogled, nalazi na margini ove velike evropsko-američke energetske slagalice. Njena potrošnja gasa je mala u poređenju s industrijskim gigantima EU, a energetski sistem fragmentiran i tehnički zastario. Upravo zbog toga, američki pritisak u BiH je, kako bi rekli ciničniji analitičari, relativno lak za primjenu. Malo tržište, ograničeni alternativni pravci i složena politička struktura čine zemlju pogodnim terenom za testiranje šireg strateškog pristupa.

Sastanak vršioca dužnosti otpravnika poslova Ambasade SAD-a u BiH, Johna Ginkela, s delegacijom korporacije Bechtel i predstavnicima U.S. Trade and Development Agency (USTDA), treba se čitati upravo po tom ključu. Zvanična retorika govori o „energetskoj nezavisnosti“, „strateškim infrastrukturnim projektima“ i „podsticanju ekonomskog razvoja“. No ispod tog jezika razvojne pomoći krije se jasno usmjerenje: Bosna i Hercegovina treba biti čvrsto uvezana u zapadni energetski i infrastrukturni okvir, sa SAD-om kao ključnim političkim i komercijalnim akterom.

Fokus na Južnu plinsku interkonekciju nije nov. Washington već godinama insistira na ovom projektu kao načinu da se BiH oslobodi gotovo potpune zavisnosti od ruskog gasa. Razlika je u tome što se sada insistiranje sve manje zasniva na diplomatskim porukama, a sve više na konkretnoj ponudi i pritisku. Dolazak Bechtela, kompanije koja širom svijeta gradi gasovode, naftovode i LNG terminale, signalizira spremnost da se projekt prebaci iz sfere političkih deklaracija u fazu realizacije.

Uloga USTDA dodatno pojačava taj signal. Ova agencija je specijalizirana za finansiranje studija izvodljivosti i pilot-projekata, čime se smanjuje rizik za američke kompanije i istovremeno usmjerava zemlje domaćine prema američkim tehnologijama, standardima i dobavljačima. U praksi, to znači da „energetska nezavisnost“ BiH ne podrazumijeva autonomiju u punom smislu riječi, već promjenu zavisnosti, s istoka na zapad.

Važno je naglasiti da američki pritisak u Bosni i Hercegovini ne mora poprimiti oblik otvorene ucjene kakvu danas osjećaju evropske sile. Dovoljno je usmjeravanje investicija, politička podrška određenim projektima i jasno signaliziranje koji su pravci „poželjni“. U zemlji s ograničenim fiskalnim kapacitetima i hroničnim infrastrukturnim deficitima, takvi signali imaju snažan efekat. Otpor je slab, a alternative rijetko operacionalizirane.

Upravo zato je Bosna i Hercegovina dobar pokazatelj šireg smjera američke politike. Ako se energija koristi kao sredstvo utjecaja u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci, nema razloga sumnjati da se ista logika primjenjuje i u Berlinu, Rimu ili Bruxellesu, samo na većoj skali i uz sofisticiraniju retoriku. Razlika je u kapacitetu otpora, ne u prirodi odnosa.

Evropska unija, barem na papiru, ima jednu jasnu izlaznu strategiju: ubrzano okretanje obnovljivim izvorima energije. U tom segmentu Evropa zaista ima tehnološki i industrijski potencijal da smanji uvoznu zavisnost. No dokle god tranzicija ostaje spora, a gas ključna prelazna energija, politička cijena američkog LNG-a ostaje visoka. Zavisnost proizvodi ranjivost, a ranjivost otvara prostor za pritisak.

Bosna i Hercegovina se, kao i mnogo puta ranije, nalazi u ulozi laboratorija periferije. Ono što se ovdje dešava u energetici nije presudno za globalna tržišta, ali je indikativno za odnose moći. Američki gas, američke kompanije i američke agencije ne dolaze samo s cijevima i studijama izvodljivosti, već i s jasnom porukom: energija je politika. A politika, čak i kada se predstavlja kao razvojna pomoć, uvijek ima svoju cijenu.