Švicarski grad Davos i Svjetski ekonomski forum, koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća utemeljio Klaus Schwab, već danima su u fokusu svjetske javnosti. Ovaj veoma važni skup na kojem učestvuju diplomate, biznismeni, intelektualci i lobisti, svake godine predstavlja veoma važno mjesto susreta „velikih“, „srednjih“ i „malih“, koji traže priliku za ostvarivanje ekonomskih, ali i geopolitičkih ciljeva, piše Admir Lisica za Preporod.info.

Dinamika na Forumu u Davosu često ovisi od globalnih kretanja, ali je jasno da svake godine u planinskom švicarskom gradiću borave policy makeri današnjice. Nije bilo teško predvidjeti da će ovogodišnji Svjetski ekonomski forum biti izuzetno važan događaj, na kojem će se govoriti o ključnim pitanjima današnjice.

Trumpova vanjska politika i pritisak na evropske „partnere“ u kontekstu pitanja Grenlanda nametali su se kao najvažnija tema, ali je ipak prijelomni trenutak ovogodišnjeg susreta u Davosu bio govor kanadskog premijera Marka Carneya, koji je jednostavnim jezikom pojasnio aktuelne geopolitičke procese koji se odvijaju, uz perpetuiranje stava da je stari poredak došao do svog vrhunca te da zbog toga ne treba žaliti, a što je ujedno poziv svim ostalim akterima da se pripreme za nadolazeće promjene u međunarodnim odnosima.

Dvije ključne rečenice u govoru Carneya svojevrstan su poziv za promišljanje i unutar Bosne i Hercegovine. U prvom redu, njegovo podsjećanje na Tukidita koji je istakao da „jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju“. Po nas možda i važnija rečenica jeste njegova konstatacija da je bitno biti „za stolom, ne na stolu“. Carney nas uči da vlastitim resursima moramo etablirati i očuvati vlastitu poziciju te biti spremni na redefiniranje međunarodnih odnosa. Davos nas uči da ulazimo u fazu u kojoj garancije ne važe, te da su sve opcije otvorene, što malim državama, ne u teritorijalnom, već u geopolitičkom smislu, ne ide na ruku.

Ove važne poruke izgovorene su pred šefovima država, premijerima i visokim diplomatama, osim u slučaju Bosne i Hercegovine, koju je u Davosu predstavljala Borjana Kriško, predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Ne bi tu bilo ništa sporno da Krišto ovakve prilike koristi za promociju interesa Bosne i Hercegovine, a ne za sastanke na marginama s Plenkovićem i Vučićem.

Iako je u prethodnim godinama bila praksa da na ovom skupu Bosnu i Hercegovinu predstavlja Vijeće ministara, znajući u kojem smijeru će ovogodišnji Forumu ići, Bosna i Hercegovina je morala imati bolju reprezentaciju i prezentaciju u Davosu.

Izostanak članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine na ovakvim događajima predstavlja propuštenu šansu u geopolitičkom trenutku kada se one rijetko ukazuju.

Zbog specifičnosti, bitno je napomenuti da je u Davosu Srbiju predstavljao Aleksandar Vučić, u svojstvu predsjednika, Hrvatsku premijer Andrej Plenković, Crnu Goru, također, premijer Milojko Spajić, a Kosovo premijer Albin Kurti i predsjednica Vjosa Osmani. Upravo potonje dvoje se s pravom pohvalilo sastancima i potpisanim protokolima, između ostalog i sa Sjedinjenim Američkim Državama i to ne na marginama, već zvanično i na ozbiljnom nivou.

Spajić je za Crnu Goru isposlovao različite benefite, a možda i najznačajniji sastanci su održani s rukovodstvom Države Katar u pogledu unapređenja međusobnih ekonomskih odnosa. Plenković i Vučić su imali, također, aktivne dane u Davosu, svako u skladu sa svojim mogućnostima. Krišto je također predstavljala državu Bosnu i Hercegovinu, ne bih rekao u skladu s mogućnostima, već u skladu s direktivama stranačkog rukovodstva HDZ-a Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske.

Naravno, njeno putovanje u Davos nije polučilo rezultatima koji bi Bosnu i Hercegovinu doveli „za stol“, a što bi trebao biti cilj ovakvih globalnih događaja. Podsjećanja radi, Krišto je imenovana na ovu poziciju preglasavanjem člana Predsjedništva Željka Komšića, a glasovima druga dva člana, Željke Cvijanović i Denisa Bećirevića! Osim što nam je pokazao novo lice svijeta, Davos nas je naučio da posljedice donesenih odluka imaju produžen efekat te štetu koja je nemjerljiva, a što je posebno opasno u turbulentnim vremenima u kojim obitavamo.

Stoga, uz čitanje govora kanadskog premijera Carneya, koji je važan za razumijevanje novih geopolitičkih okolnosti, važno je čitati greške naše unutrašnje politike, koje imaju repekusiju na vanjsku politiku, koja u ovakvim vremenima mora biti besprijekorna.