U hrvatskoj javnosti ne prestaje bura, da ne kažem oluja, koju je izazvao gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, pozvavši u Gračacu (RH) srpsku djecu da ne zaborave Republiku Srpsku Krajinu.

Večernji list u današnjem izdanju piše kako je Stanivuković nekada bio “zlatni dečko bh. politike” i istinska alternativa Miloradu Dodiku, ali je u međuvremenu iznevjerio očekivanja, piše Haris Imamović za !Odgovor.ba.

Večernji Stanivukovića naziva “malim Dodikom”, te podsjeća da se fotografisao s četnicima u Foči 2019, da je negirao genocid u Srebrenici 2020, kao i da je nedavno, uz Dodika, bio domaćin premijeru Hrvatske Andreju Plenkoviću u Banjaluci.

Plenković u krevetu sa velikosrpstvom

Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske je poručilo da su Stanivukovićeve izjave neprihvatljive, te dodalo da je “naša pobjeda u Domovinskom ratu konačni poraz velikosrpske zločinačke politike koja je ostavila svoj povijesno težak trag širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine te, na kraju, Kosova”.

Velikosrpska politika, nažalost, nije doživjela konačan poraz. Dokaz tome nije samo Stanivukovićev izlet u Gračac.

Naime, isti dan dok se hrvatski MIP bavio gradonačelnikom Banjaluke, neformalni vođa Republike Srpske Milorad Dodik ponovio je, po ko zna koji put, da je njegov cilj – nezavisna Republika Srpska, kao i da su njegovi napori usmjereni ka ostvarenju tog cilja.

”Moj glavni cilj – nezavisna Republika Srpska, nije nestao i do tog cilja želim da dođem kroz miran politički proces koristeći međunarodni tajming koji se stvara”, kazao je Dodik za RTRS.

Zvanični Zagreb, kao ni politički predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini, nisu reagovali na ovu, kao ni na druge Dodikove secesionističke prijetnje. Tako je već godinama. Štaviše, hrvatska politika se u proteklih deceniju i po etablirala kao jedan od ključnih Dodikovih saveznika i zaštitnika njegovih interesa u Evropskoj uniji.

Hrvatski zvaničnici pravdaju neprincipijelno savezništvo s Dodikom nalozima raison d'étata, ali Stanivukovićeva izjava podsjeća da savezništvo Hrvatske sa velikosrpskom politikom nije bez cijene. Ne možete u Bosni i Hercegovini podržavati velikosrpsku politiku, a onda se iznenaditi kada vam ista vaskrsne u vašem dvorištu. Štaviše, nosite odgovornost za to vaskrsenje.

Plenković s Dodikom, decembar 2025. 

Kada predsjednik HDZ BiH Dragan Čović na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske poruči: “Čuvajte Republiku Srpsku!”, onda je to Stanivukoviću, Dodiku i drugima poruka da je jedini grijeh Republike Srpske Krajine u tome što nije branjena sa dovoljno oružane sile, te da je činjenica njene nezakonitosti bezvrijedna.

Postojanje RS-a znači da RSK nije izgubljena u nepovrat. Pitanje je samo može li Srbija akumulirati dovoljno relativne snage u odnosu na Hrvatsku i, kako Dodik kaže, “iskoristiti međunarodni tajming koji se stvara”, kroz dezintegraciju NATO-a, kolaps međunarodnog prava na primjeru Ukrajine, Gaze i (sada) Grenlanda itd.

Srpski historičar Milivoj Bešlin kaže u izjavi Večernji da bi izjava Stanivukovića, “trebala biti signal svim susjedima Srbije, pa i onima u EU i NATO-u, da je velikosrpski projekat i dalje živ, da se od njega nije odustalo, te da, kako je jednom prilikom rekao Dačić, ‘drugo poluvrijeme’ tek slijedi, jer srpski nacionalizam nije zadovoljan postojećim granicama i regionalnim odnosom snaga”.

Konstitutivni narod i nacionalna manjina

Da Armija RBiH do ljeta 1995. nije držala zauzetim šest korpusa Vojske Republike Srpske dobar komad dio tih trupa bi bio na raspolaganju za odbranu Republike Srpske Krajine.

Ako imamo u vidu neizravni utjecaj koji je ratni napor Armije RBiH imao na slamanje RSK, onda je jasno i koliki značaj za regionalnu sigurnosnu ravnotežu imaju odnosi između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te bošnjačko-hrvatski međunacionalni odnosi.

Ti odnosi su takvi da je Vlada Hrvatske nedavno zabranila ulazak na svoju teritoriju novinaru Avdi Avdiću, ali sličnu mjeru neće povući prema vjerovatnom predvodniku nove vlasti u Republici Srpskoj – Stanivukoviću.

Hrvatsku vladu je trenutno više strah da će Hrvati u Federaciji biti svedeni na status kakav imaju Srbi u Hrvatskoj. Ne zaboravimo, Srbi su u Hrvatskoj nekada bili konstitutivan narod, ali ih je njihova malobrojnost dovela do toga da vojno ne mogu odbraniti ne samo svoju želju da se pripoje Velikoj Srbiji, već ni kompromisno rješenje, po kojem bi ostali unutar Hrvatske, uz svoj entitet.

Za razliku od Srba (i Hrvata) u Bosni i Hercegovini, koji su u statusu konstitutivnog naroda, pa njihovi politički predstavnici smiju govoriti sve i svašta – čak i najgnusnije stvari – Srbi u Hrvatskoj su u statusu manjine i njihovi predstavnici nemaju takvu (nacionalnu) slobodu. Vidi se to i u njihovim reakcijama na Stanivukovićevu izjavu.

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević i načelnik Općine Goran Đekić (SDSS) osudili su Stanivukovićeve izjave. “Takve izjave najviše štete Srbima u Hrvatskoj. Naši politički predstavnici svih ovih dana kontinuirano pozivaju na mir i jačanje dobrih međunacionalnih odnosa, koji se nažalost lako naruše”, poručio je Milošević.

Plenković i Dodik. (Foto: RTRS)

Plenković ne smije postaviti uslove podrške Dodiku

Hrvatska politika se najviše boji da će jednog dana gradonačelnik Zagreba doći u posjetu, recimo, Varešu i veličati Herceg-Bosnu, a da će se načelnik Vareša, Hrvat, i predsjednik Hrvatskog narodnog sabora ograditi od toga, ističući da je Herceg-Bosna, kako kažu Haške presude, utemeljena kroz udruženi zločinački poduhvat, te da je bila usmjerena na razbijanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH.

Spas od takvog scenarija nosioci hrvatske nacionalne politike traže u savezništvu sa Dodikom (sutra Stanivukovićem).

To je i sam Dodik otkrio. Kada se prošle godine, nakon što je osuđen, počelo govoriti da bi i HDZ BiH mogao podržati izbacivanje njegovih kadrova iz državne vlasti, Dodik je otvoreno zaprijetio Hrvatima: “Mi smo ih držali 15 godina da ne potonu. Imaju paritet, ali ako se dogovorimo o procentu, imat će 8%. Hoćete tu priču da igramo?”

Drugim riječima, ako se Srbi udruže sa Bošnjacima u zahtjevu da svaki narod ima udio u vlasti srazmjeran svom udjelu u ukupnoj populaciji BiH, Hrvati će se, usljed gubitka demografske supstance, naći u beznadežnoj situaciji. To nije scenarij koji priželjkuje Dodik, jer mu ne odgovara povećanje bošnjačkog udjela u vlasti; ali neformalni vođa RS-a neskriveno prijeti Hrvatima šta je mogućnost ako krene u savez s Bošnjacima.

U takvoj situaciji, gdje hrvatska politika, čak i da hoće, ne smije da se vrati u savez sa bošnjačkom, moguće su samo vrlo male promjene trenutne političke konstelacije.

Zvanični Zagreb će, silom naloga svog raison d'étata, nastaviti da podržava hrvatsko-srpski blok u BiH, ali bi, uz to, mogao napraviti vidljivu kritičku distancu spram političkog mainstreama u RS-u.

Dovoljno bi bilo da hrvatska vlada počne ponavljati da je srpska politika u BiH partner za hrvatsku samo dok prihvata BiH, kao državu gdje su Srbi, uz Hrvate i Bošnjake, konstitutivan narod, dok bi sve ostalo, npr. unilateralan pokušaj secesije, značio da će Banjaluka imati Hrvatsku protiv sebe.

Kada bi Plenković imao hrabrosti da jasno, glasno i svako malo podcrta navedene uslove saradnje hrvatske politike sa srpskom, onda se ne bi se moglo reći da je Stanivuković poslao poruku kakvu je hrvatski premijer zaslužio svojom politikom prema BiH. Dotad može: Stanivukovićevo veličanje Srpske Krajine u Gračacu je neprijatnost kakvu je hrvatska vlast zaslužila.