U Opštoj bolnici u Bijeljini, sinoć se oko 20 časova upokojio arhimandrit Lazar Lazo Kršić (75), višedecenijski duhovnik manastira Tavna kod Bijeljine i Ugljevika, srednjovjekovne zadužbine Nemanjića, prenosi BN.

Bio je jedan od najuglednijih i najomiljenijih monaha i duhovnika Srpske pravoslavne crkve, zamonašen u manastiru Ozren prije skoro pola vijeka, poslije svešteničkog službovanja u Bratfordu, u Velikoj Britaniji.

Rijedak je sveštenik i monah koji je toliko bio i ostao voljen i u otadžbini i rasejanju.

O njegovom ugledu u Evropi svjedočio je nekadašnji episkop šabačko-valjevski i zapadnoevropski Lavrentije, koji mu je bio nadležni arhijerej dok je službovao u Engleskoj.

"Otac Lazar je, preko ljudi koji su ga obožavali, uspio da obezbijedi novac za štampanje kompletnog jednog kola sabranih djela svetog vladike Nikolaja Velimirovića", pričao je vladika Lavrentije.

"Mnoga su nam se vrata širom otvarala samo na pomen imena Lazarevog. Ostao je u trajnoj uspomeni našeg naroda u rasejanju, dokazani je sljedbenik vladike Nikolaja i oca Justina, u doslovnom smislu, kao i čuvenog arhimandrita Danila Biblije, igumana Tavne, predvodnika čuvenog Bogomoljačkog pokreta vladike Nikolaja."

Nosio je ljubav prema svom rodnom Liješću, kod Broda, kraj Save, kao i ljubav prema svim krajevima gdje je živio i gdje živi vaskoliki srpski rod.

Ljubav prema rodu i Bogu, u godinama jednoumlja u bivšoj SFRJ, mnogo ga je koštala. Bio je, kao rijetko ko u mantiji, na udaru zloglasne Brozove Udbe, koja ga je često privodila, maltretirala i pokušavala da slomi, ali, uvijek, bez uspjeha.

Mnogi vjernici su suze lili, znajući kakve Lazar muke muči sa bezdušnim udbašima, ali nisu imali snage da mu pomognu.

"Uz mene je bezrezervno bio sami Gospod Bog, moji divni roditelji i legendarna, sjajna i dostojna najvećeg poštovanja igumanija Justina",  pričao je otac Lazar.

"Znala je da stane ispred udbaša, a zadnji put im je rekla da će imati problema sa njom ako dođu po mene. Bila je velika igumanija, grandiozna ličnost, dostojanstvena, služeći Bogu istinom i ljubavlju. Bili smo neka vrsta „tandema“ u Tavni, koji je narod prepoznavao i pamti do današnjih vremena.

Tavna je, prije minulog rata, bila utočište za mnoge nevoljnike raznih vjera i nacija.

Tako, recimo, zahvaljujući ocu Lazaru, igumaniji Justini i sestrinstvu koje su oni predvodili, nijedna granata nije pala sa muslimanske strane, mada je manastir bio u dometu njihovih oružja i oruđa.

Udba ga je proganjala kao „velikosrbina“, a neki od njegovih mučitelja su od devedesetih izigravali „velike Srbe“ i ostali upamćeni po velikom kriminalu.

Lazar je ostao, prije svega, čovjokoljubac, pravdoljubac, humanista bez granica, gorostas vjere Hristove, kulturan i otmen.

Znao je u Tavni, kad ugosti i oficire NATO-a, da im kaže, što u šali, što u zbilji, otkud oni ovdje kad nema nafte, podsjećajući da je, ranije, narod u ovim krajevima živio u miru i slozi, bez obzira na vjeru i naciju.

Znao je da stane u odbranu ljudi u najvećim nevoljama, u što su se mnogi uvjerili, uključujući i one iz Vazduhoplovnog zavoda „Orao“ koji su bili proganjani „na pravdi Boga“.

Stizao je do svojih duhovnih čeda na sve strane, sa obje obale Drine i Save. Proputovao je svijet, Istok i Zapad, uvažavao sve što je vrijedno, doduše primjećujući često da „Sunce, ipak, izlazi na Istoku“.

Ostao je upamćen i kao jedan od najboljih i najčuvenijih đaka slavne Bogoslovije u Krki. U njemu nije bilo mržnje ni onda kad je njegovo rodno ognjište zatrto na početku minulog rata i kad su njegovi roditelji jedva izvukli žive glave.

— Kao rijetko ko, znao je naš otac Lazar da duhovnost i kultura moraju da idu ruku pod ruku — pričaju njegovi prijatelji. Stalno je nabavljao nove knjige, kulturne časopise i novine. U Banjici i okolnim selima otac Lazar je bio više od duhovnika; jednostavno su ga svi zvali „naš Lazo“.

U posljednje vrijeme, na Klinici za nefrologiju VMA u Beogradu, ljekari i osoblje predvođeni profesorkom dr Violetom Rabrenović dali su sve od sebe da ga oslobode opake bolesti, kojoj, ipak, poslije u Bijeljini nije bilo lijeka.

Otišao je s ljubavlju „na mjesto lijepo, mjesto cvjetno, gdje prestaje tuga, bol i uzdisaj“.