Pred Bosnom i Hercegovinom danas stoji izazov implementacije dokumenta koji se nudi kao dokaz ozbiljnosti, odgovornosti i evropske zrelosti. Dokument je bio nedostupan javnosti, čak i većini političara na državnom nivou, sve dok ga Evropska komisija nije odobrila.

Reformska agenda, usvojena u Vijeću ministara i blagoslovljena od Brisela, predstavlja se kao putokaz ka modernoj, funkcionalnoj i konkurentnoj državi. Ono što se uvidom u ovaj obimni dokument od preko 200 strana spoznaje ne obećava da će se zacrtani ciljevi i ostvariti. Naime, suština dokumenta ukazuje da su reforme zamišljene tako da se provedu bez jačanja države koja bi ih trebala nositi. Ovo ukazuje da dokument nije pisan s ciljem stvarne prilagodbe države evropskim integracijama, nego zadržavanja statusa quo i povlačenja obećanih finansijskih sredstava iz Plana rasta, piše prof. dr. Hazim Bašić za novinsku agenciju Patria.

Država kao posrednik, ne kao nosilac promjene

U Reformskoj agendi Bosna i Hercegovina se ne pojavljuje kao politička zajednica s jasnim reformskim autoritetom, već kao administrativni servis, kanal kroz koji prolaze evropski zahtjevi, sredstva i rokovi prema nižim nivoima vlasti. Državne institucije nisu osnažene da postavljaju obavezujuće standarde, niti da sankcionišu neprovođenje reformi. Njihova uloga svodi se na koordinaciju, izvještavanje i “usaglašavanje”, pojmove koji su u bh. praksi već odavno postali sinonimi za izbjegavanje odgovornosti.

Takav pristup ne proizvodi funkcionalnu državu, nego državu bez političke težine, u kojoj je svaki nivo vlasti dovoljno autonoman da blokira, a nijedan dovoljno snažan za provedbu većine predviđenih reformi.

Reformska agenda prihvata postojeću ustavnu i političku fragmentaciju ne kao problem koji treba prevazići, nego kao neupitni okvir unutar kojeg se reforme “prilagođavaju realnosti”. A realnost koja se ne mijenja postaje sudbina. Kada se reformski procesi dizajniraju na ovaj način, rezultat je dokument koji ne može promijeniti ništa bitno.

U tom smislu, Agenda zapravo institucionalizira političku neodgovornost. Entiteti i kantoni ostaju ključni akteri, dok država ostaje bez instrumenata upravljanja. Reforme se time ne depolitiziraju, nego će se u praksi provoditi selektivno, parcijalno i interesno.

Političko-pravna konstelacija: Zašto će provedba zapeti

Najveća slabost Reformske agende leži u njenoj pretpostavci da se duboke strukturne reforme mogu provesti u političkom modelu koji je sistematski dizajniran da ih spriječi. Bosna i Hercegovina je danas država stalnih blokada, etničkog veta i institucionalne paralize. U kontekstu evropskih integracija, svaka ozbiljna reforma zahtijeva ili organizovanu i snažnu državu ili radikalni politički konsenzus u vezi evropskog puta. Agenda ne nudi ni jedno ni drugo.

Nema mehanizama prisile, nema jasne hijerarhije odlučivanja, a pogotovo neće biti političke cijene za, gotovo pa sigurne, opstrukcije. To znači da će reformski proces zavisiti od dobre volje onih aktera koji su i do sada živjeli od lošeg sistema. Očekivati da će se oni samoinicijativno odreći moći u korist funkcionalne države nije optimizam nego politička naivnost.

Evropski pragmatizam i domaća cijena

Evropska komisija je ovaj dokument prihvatila jer joj je potreban funkcionalan okvir za implementaciju Plana rasta za Zapadni Balkan. U tom smislu, Agenda je administrativno zadovoljavajuća. Ali cijena tog pragmatizma plaća se kroz nastavak politike u kojoj se stabilnost stavlja ispred demokratije, a upravljivost ispred građanske jednakosti.

Posebno zabrinjava činjenica da se Reformska agenda gotovo u potpunosti odvaja od pitanja političke jednakosti građana i implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava. Time se šalje jasna poruka da je evropski put moguć i bez rješavanja temeljnog demokratskog deficita. Na ovaj način država se dodatno delegitimira.

Reformska agenda obiluje tehničkim mjerama, indikatorima i rokovima, ali gotovo u potpunosti izbjegava ono što je suština reformi - redistribuciju političke i institucionalne moći. Vladavina prava se svodi na efikasnije procedure, borba protiv korupcije na bolju koordinaciju, a ekonomske reforme na fiskalnu disciplinu. Ali bez političke odgovornosti, sve to ostaje simulacija. Država koja ne može provesti zakon, sankcionisati nepoštivanje odluka ili osigurati jednaka prava građana ne može provesti ni reformsku agendu.

Ili država, ili još jedan dokument

Reformska agenda će se u narednim mjesecima braniti statistikama, izvještajima i ispunjenim “milestonesima”. Ali pravo pitanje nije koliko je tačaka formalno realizirano, nego da li je Bosna i Hercegovina nakon toga institucionalno jača ili slabija. Ako država ostane slaba, fragmentirana i politički obesmišljena, onda će i ova Agenda završiti kao mnoge prije nje, kao dokument dobre namjere i lošeg ishoda.

Konačno je vrijeme da se konstatuje da nema evropskih reformi bez evropske države, bez prethodno urađenih ustavnih promjena. A evropska država ne nastaje iz kompromisa s nefunkcionalnošću, nego iz političke odluke da se ona prevaziđe. Sve drugo je samo još jedna sofisticirana verzija samoobmane.