Piše: Tomislav Klauški (24sata)

Vješti retoričar Andrej Plenković govorio je nadugo i naširoko o slučaju Josipa Dabre i ipak nije ni jednom spomenuo ustaše ni Antu Pavelića.

Govorio je o "neprimjerenim pjesmama" o "takvoj vrsti pjevanja" i "takvim pjesmama" koje "ne spadaju u katalog omiljenih pjesama nijedne osobe koju on poznaje". Tvrdio je kako "OVO" - što god to bilo - "nije najgora stvar koja se dogodila", osudio je "takvo Dabrino ponašanje koje nema mjesta za nekog tko obnaša tako važnu javnu dužnost". 

"Bile su poklade", reče premijer.

I kad jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, netko izvuče ovu Plenkovićevu izjavu, neće imati blagog pojma o čemu premijer govori. A kamoli da govori o koalicijskom partneru koji pjeva o "madridskoj grobnici od zlata u kojoj leži vođa svih Hrvata".

Osudio Dabru, ne i Pavelića

Plenković je osudio Dabrino pjevanje, ali opet nije osudio ono o čemu pjeva.

No ipak je, ponukan novinarskim pitanjem, decidirano ustvrdio kako veličanje Pavelića iz redova vladajuće većine i skretanje Hrvatske u desno, "nema nikakve veze ni s njim, ni s njegovom političkom ostavštinom".

A što bi uopće bila Plenkovićeva politička ostavština?

U prvom redu, koketiranje s desnicom, pa i onom ustaškom, nije nikakva novost u Plenkovićevoj političkoj karijeri.

U eri Tomislava Karamarka na čelu HDZ-a dijelio je izbornu listu i odrađivao predizbornu kampanju s Ružom Tomašić kad je poručivala da je Hrvatska "zemlja samo za Hrvate i svi ostali su gosti". Obilazio je šatoraše koji su pokušavali izvršiti državni udar, napadali Banske dvore, hvatali policajce za vrat, blokirali Zagreb plinskim bocama i prijetili oružanom pobunom.

Jednog od njihovih lidera kasnije je uzeo u svoju Vladu.

Hasanbegović i Tito

Na svoju prvu izbornu listu kao predsjednik HDZ-a postavio je Zlatka Hasanbegovića i Brunu Esih. Godinu dana kasnije, njegov HDZ uz Hasanbegovića izglasao je promjenu imena Trga maršala Tita u Zagrebu.

U dva navrata doveo je na vlast klerikalni desničarski Most.

Godinama je bio u koaliciji s Miloradom Pupovcem koji je svih tih godina upozoravao na porast NDH nostalgije i ustaštva u Plenkovićevoj Hrvatskoj. Nacionalne manjine i antifašisti godinama su bojkotirali službenu komemoraciju u Jasenovcu jer Plenković nije želio uvesti u Kazneni zakon sankcioniranje ZDS-a i ustaštva.

Ali zato je uveo dvostruke konotacije.

A onda je uveo Domovinski pokret u Vladu, usprkos očekivanjima njegovih europskih partnera da se prema takvim strankama formira sanitarni kordon.

Thompsonov autogram

Pa je uzeo autogram od Marka Perkovića Thompsona. Branio je Čavoglave i ZDS kao ostavštinu Domovinskog rata. Legitimizirao je ZDS u kontekstu branitelja, ali i hrvatskog sporta, navijača, domoljublja... Služi se ustaštvom kako bi se obračunavao s političkom ljevicom.

Kao što napadno ne spominje ustaštvo, ustaše, Pavelića i NDH, tako namjerno zatvara oči pred ustaštvom i optužuje "histeričnu ljevicu" da ona jedina vidi ustaše.

Pa onda njegov bivši ministar i okosnica vladajuće većine pjeva Paveliću. I Plenković opet odbija izričito osuditi ono o čemu Dabro pjeva. 

Sve to izgleda kao zavidna građa za Plenkovićevu političku ostavštinu.

Uz, naravno, korupciju, kriminal, smjene ministara, afere i skandale...

Skinuo tabu

Ustaštvo je eksplodiralo upravo u Plenkovićevom mandatu. Ustaštvo je, uz ove ili one retoričke i političke manevre, dobilo pravo građanstva upravo pod Plenkovićem. Plenković je skinuo tabu sa ZDS-a, normalizirao ustaštvo, fašizam, crnokošuljaše, rasizam, klerikalni nacionalizam.

Jer je vjerovao da će od toga imati koristi.

I danas odbija izgovoriti rečenicu da je član vladajuće većine, bivši ministar i koalicijski partner veličao Antu Pavelića.

Ustaštvo je poticao i podgrijavao dok mu je služilo za obračun s oporbom, za destabiliziranje oporbenih utvrda i antifašističkih sredina. O ustaštvu pažljivo govori dok mu o ustaškom pjevaču ovisi saborska većina. 

Ali uza sve to, ustaštvo će definitivno ostati duboko zapisano u političkoj ostavštini Andreja Plenkovića.