Rat na Bliskom istoku iznova je pokazao fundamentalnu slabost moderne protuzračne odbrane: skupi presretači ne mogu ekonomski održivo obarati jeftine dronove. Bivši komandant CENTCOM-a i direktor CIA-e David Petraeus te analitičarka Clare Kaluderovic u analizi za ugledni američki vanjskopolitički medij Foreign Policy upozoravaju da Washington još nije dovoljno naučio od Kijeva – i da cijena tog propusta može biti strateška katastrofa.

Najnoviji sukob na Bliskom istoku, poput rata u Ukrajini i azerbajdžansko-armenskog sukoba za Gorski Karabah iz 2020. godine, ponovo je potvrdio koliko se klasičan način ratovanja promijenio uvođenjem novih tehnologija. I Rusija je na početku rata u Ukrajini platila gorku cijenu ignoriranja te činjenice, budući da je bila prisiljena uložiti ogromne napore kako bi nadoknadila zaostajanje u oblasti dronova. SAD i Izrael tehnološki su superiorniji od Irana, ali su, prema ocjenama analitičara, podcijenili iranske kapacitete u operacijama s dronovima – što je i sam Pete Hegseth, američki ministar odbrane, nedavno javno priznao, prenosi Geopolitika News.

Washington nije dovoljno naučio od Kijeva

Iranski dronovi Shahed-136 – grubi, spori i procijenjeni na svega 20.000 dolara po komadu – u brojnim su napadima prisilili SAD i zaljevske partnere da utroše presretače Patriot i SM-6 vrijedne milione dolara svaki. Stope presretanja jesu impresivne, ali uspješno obaranje koje zahtijeva vrhunski presretač može biti Pirova pobjeda: branilac troši rijetku i skupu municiju, dok napadač koristi ogromne zalihe jeftinih sistema. Petraeus i Kaluderovic ovu pojavu nazivaju "zamkom iscrpljivanja dronova" – i naglašavaju da ona nije nova.

Ukrajina živi unutar te zamke već četiri godine, apsorbirajući desetke hiljada dronova iranskog dizajna koje proizvodi Rusija. Ono što je novo i strateški alarmantno jest da se SAD sada suočavaju sa sličnim pritiscima, ali bez potpune institucionalizacije lekcija koje je Ukrajina naučila pod pritiskom. Glavna pouka je jednostavna: jeftin problem ne može se riješiti skupim rješenjima uz očekivanje finansijske solventnosti.

Asimetrija na industrijskom nivou

Iran je decenijama razvijao ekosistem dronova putem državnih preduzeća, istraživačkih programa i distribuirane proizvodnje. Konzervativne procjene smještaju godišnju proizvodnju familije Shahed u desetke hiljada primjeraka – razmjer dovoljan da ospori rakete kao održivi obrambeni model. Ukrajinski proizvođači dronova u razgovorima s autorima analize naveli su da bi ukupna proizvodnja u tekućoj godini mogla doseći 7 miliona dronova. Ako se kompanije srednje veličine u zemlji pod bombardiranjem mogu približiti toj skali, velike industrijske sile mogle bi daleko premašiti trenutne pretpostavke.

Zalihe presretača govore same za sebe. Godišnja proizvodnja sistema Patriot mjeri se u stotinama – oko 620 isporučenih u 2025., s ciljem od 2.000 u 2026. Godišnja proizvodnja pomorskih presretača SM-6 historijski je iznosila nešto više od 120 primjeraka. Zalihe sistema THAAD također su ograničene, s dugim rokovima dopune. Ograničeni regionalni sukobi mogu potrošiti značajne dijelove tih zaliha u sedmicama, čak i uz najavljeno povećanje proizvodnje.

Najopasnija dimenzija ovog izazova ne leži na Bliskom istoku, već u Pacifiku. Kineska doktrina naglašava zasićenost i nadmoćnu odbranu masovnim djelovanjem. Vrhunski američki presretači mogli bi se brzo iscrpiti u scenariju oko Tajvana – a preusmjeravanje kapaciteta iz Indo-Pacifika radi održavanja drugih zona riskira stvaranje upravo onog prozora ranjivosti koji protivnici strateški traže.