Historija često zaprepasti. Umije biti precizna, okrutna i zastrašujuća, ostavljajući zapanjujuće paralele. Jedan njen nemilosrdni rukopis ovih dana otkrivamo u Dnevnicima Josepha Goebbelsa, Hitlerovog ministra propagande, objavljenom 1948. u New Yorku.

Ovaj nacistički „genij zločina“ opisuje posjetu srbijanskog ratnog premijera Milana Nedića Trećem Rajhu i njegov susret sa Hitlerom 18. septembra 1943. Posve je to nevjerovatan i našoj javnosti malo poznat susret koji će obilježiti predstojeće decenije.

Goebbels je fasciniran Nedićem: on je jedan od „najposlušnijih i najlojalnijih“ koji je posjetio Hitlera, zapisao je ovaj kreator progona Jevreja i gospodar nacističkih medija, piše Fuad Đidić za !Odgovor.ba.

Goebbels će u svojoj hronici Trećeg Rajha upoznati čitaoca i sa sadržajem polusatnog razgovora Milana Nedića sa Hitlerom, kao i sa nekim činjenicama iz prethodno obavljenog trosatnog razgovora s Joachimom von Ribbentropom, nacističkim ministrom vanjskih poslova.

„Susret generala Nedića i Hitlera održan je 18. septembra 1943. Mjesto susreta je bilo 'Wolfsschanze' [Hitlerovo skrovište, „Vučja jazbina“] u Istočnoj Pruskoj. Prije susreta 'Firer Nedic' imao je tročasovni susret sa Ribbentropom. Razgovarali su o okupacijskom sistemu Srbije, srbijanskim oružanim snagama, ekonomskoj situaciji, kao i proširenju granica Srbije na Bosnu i Crnu Goru – više 'Lebensrauma', tj. životnog prostora za Srbe. Susret sa Hitlerom trajao je skoro 30 minuta, a ovom susretu prisustvovali su Ribbentrop, dr. Benzler i Kronholtz kao prevodilac...“

Milan Nedić kod Adolfa Hitlera

Nedić kod Hitlera, Dodik kod Netanjahua

Hitlerov ideolog i ministar propagande Joseph Goebbels ovim zapisima jeste udario neizbrisivi pečat sramote na jedan srbijanski marionetski režim, ali nam, igrom historijskog slučaja, pomaže da vidim samu srž jednog drugog susreta iz najnovije historije srpske podaničke opsesije i lojalnosti liderima hitlerovskog formata.

U ovaj „nedićevski model lojalnosti“ može se smjestiti i posjeta Milorada Dodika premijeru Izraela Benjaminu Netanjahuu, osumnjičenom za ratne zločine, 28. februara 2026.

Dodik odlazi u Jerusalem, potpuno fasciniran tamošnjim režimom i s dubokom nadom da će Netanjahu biti konačni pobjednik svih ratova koje započinje te da će u njegovim rukama biti žezlo preuređenja novog svijeta. Kao što je i Nedić vjerovao da je tada sve u Hitlerovim rukama.

Joseph Goebbels će Nedića, zbog ove nedvosmislene odanosti nacizmu, opisati jakim terminima – jedan među „vrlo odanima i poslušnima Reichu“. Osam decenija kasnije Netanjahu će Milorada Dodika – zbog njegove nedvosmislene odanosti ideji „cionizma“ kao i zbog nepokolebljive borbe protiv „radikalnih islamista“ – opisati kao odanog, velikog i trajnog prijatelja Izraela.

Ali, historija je na ovom mjestu doista okrutno fascinantna.

Milan Nedić kod svojih nacističkih poslodavaca insistira na stvaranju velike Srbije (ali bez Banata, kojeg ostavlja Reichu), kao što Dodik kod Netanjahua, svog cionističkog poslodavca, insistira na povratku „izvornom Daytonu“, što je drugi naziv za stvaranje „Velike Srbije“ sa više životnog prostora za Srbe.

Jevreji i komunisti nekad, Bošnjaci i muslimani danas

Ali, najgrublja ironija historije krije se u argumentaciji koju koriste Milan Nedić i Milorad Dodik.

Buduća „nacionalsocijalistička velika Srbija“ bit će utemeljena na „srpskim seljačkim i komunalnim tradicijama zasnovanim na principima suprotnim židovskom anarho-materijalističkom mentalitetu“, obrazlagao je pred liderima Reicha „firer Milan Nedić“ osnove programa „Velike Srbije“ koji je pažljivo razradila „Vlada nacionalnog spasa“ od 10 maja 1942.

Da bi ovu argumentaciju učinio uvjerljivijom, Nedić je, kako piše Goebbels, istaknuo kako Srbe, kao i sve arijske narode, za razliku od Jevreja i komunista kao glavnih neprijatelja, krasi prirodni rasni nagon da porodicu, naciju i državu vide kao najviše duhovne i materijalne vrijednosti...

Ako su za Nedića Jevreji i komunisti bili glavni protivnici koncepta velike Srbije, onda je Milorad Dodik Jevreje, iz posve jasnih razloga, samo zamijenio s „radikalnim islamistima“ iz Bosne i Hercegovine (čitaj: Bošnjacima), koje u svom govoru opisuje kao „glavne neprijatelje mira“ koji nameću „hrišćanima“ svoju „islamističku vlast iz Sarajeva“ i „oduzimaju imovinu Srbima“ .

Štaviše, da ironija bude mračnija, Dodik se poziva na „zajedničko stradanje Srba i Jevreja u Drugom svjetskom ratu“. Ovaj Dodikov pad na samo dno bio je završnica nekoliko ranijih posjeta Izraelu, počev od one prve posjete iz maja 2022. godine.

No, ima još jedna karakteristika koja povezuje posjete Milana Nedića i Milorada Dodika.

I jedan i drugi nemaju legitimitet autentične države. Nedić je na čelu kvislinške marionetske tvorevine, dok je Dodik u posjeti Izraelu u svojstvu „smijenjenog predsjednika entiteta Republika Srpska“, a predstavlja se kao predsjednik nepostojeće i nigdje priznate „države“.

Prema historijskim zabilješkama, Hitler je potpuno svjestan mjesta i uloge Milana Nedića, što čitamo iz redova Goebbelsovih Dnevnika. Nedić se tokom posjeta Hitleru ponašao vrlo „poslušno i odano“. Međutim, Führer je mislio drugačije, piše Goebbels „kako će on biti koristan u uspostavljanju reda u Srbiji."

Hitler nije imao sluha za Veliku Srbiju

Historija nas uči da poslušnicima i slijepo lojalnima i danas pripada ista uloga koju je Hitler bio namijenio Nediću: koristan si za uspostavljenje reda i tj. moga uticaja. Dodik je Netanjahuu koristan da na Balkanu uspostavlja „red“ time što će, naprimjer, između ostalog, ograničavati rast uloge Turske.

Međutim, o stvarnom učinku ove slijepe poslušnosti možemo, također, čitati u dnevnicima nacističkog ministra propagandne: „Hitler je umirio Nedića obećanjem potpunog zapovjedništva nad kvislinškim trupama i njihovog pojačanja; međutim, nije imao sluha za veliku Srbiju...“

Goebbels nam, također, pokazuje šta je bio opšti stav cijelog vrha Trećeg Reicha. General Meiszner odbacio je Nedićev memorandum o velikoj Srbiji zbog izrazitih "diktatorskih osobina" koje je pokazivao ovaj srbijanski vođa.

Goebbels je isto tako dodao kako je general Bader bio malo više diplomata pa je Nediću lijepo objasnio da će se o tim detaljima raspravljati "nakon rata" te, istaknuo kako ga on inače podržava.

Kako je završio Milan Nedić

O tome je nešto više napisao Miloš Vasić u tekstu „Rehabilitacija izdaje“, u magazinu Vreme, 2015. godine.

Milan Nedić izručen je – zajedno sa povećom ekipom istih takvih kao i on – novoj vlasti u Jugoslaviji. Tokom istrage i propustom straže uspeo je da skoči kroz prozor i pogine na licu mesta. Ionako bi bio dobio smrtnu kaznu, kao slučaj apsolutno nesporan, tako da su priče o ubistvu bespredmetne; štaviše, komunistima bi jedno lepo i pošteno suđenje jako bilo odgovaralo. Kad su Norvežani pogubili Vidkuna Kvislinga, po kome svi ovi nesrećnici nose svoje nečasno ime, a Francuzi osudili na smrt maršala Petena, što smo mi gori?

Milan Nedić je u Srbiji rehabilitovan 2015. godine, što je, između ostalog, dodatno ohrabrilo Dodikovu politiku prekrajanja povijesnih istina i jasno pokazalo kako Dodika u suštini ne interesuju ni građani Republike Srpske niti građani Srbije.

U suštini njega ne interesuje ni odbrana dugotrajnog i dostojnog mjesta Srba u povijesti kao ni principi slobode ili civilizacije. Njega interesuje njegovo marionetsko podaništvo i zadovoljenje kompleksa veličine.

U interesu historije treba na kraju zapisati kako Milorad Dodik ne može biti amnestiran za ideološki zločin koji čini prema vlastitoj državi BiH. Iako se pokriva historijskim interesima Srba, on je, kao i Nedić, bio duboko uvjeren u uspjeh politike progona Drugih.

Meta tog progona prije 80 godina bili su Jevreji i komunisti, a danas su to Bošnjaci i muslimani.

I jedan i drugi su se nadali da će pobijediti koncept svijeta koji počiva na zločinu, podaništvu i ludilu. I jedan i drugi su svojom „slijepom odanošću“ potakli divljenje i aplauze zlotvora za koje vjeruju da će uređivati svijet.

I Nedić i Dodik su ostrašćene i agresivne guske u povijesnoj magli, koje ne tragaju za slobodom nego za podaništvom najvećim zločincima svojih epoha.