Svi pišu o udaru na najveći katarski izvozni čvor za LNG. A onda počinje igranka.

Emir Katara, Tamim bin Hamad, hitno kontaktira Donalda Trumpa. Odgovor – javni Trampov tvit bez vidljivih akcija.
Počinje da se ruši iluzija u koju je Doha vjerovala, da se može istovremeno graditi odnos s Iranom i računati na podršku SAD.

Izrael je udario na objekte u Iranu u provinciji Bušer i industrijskom gradu Asaluje – glavnom čvorištu gdje se gas iz "Južnog Parsa" prerađuje i distribuira po zemlji.
To je ogroman rezervoar gasa ispod voda Perzijskog zaliva, koji dijeli s Katarom, a njegov dio se zove "Sjeverno polje".

"Južni Pars" za Iran nije samo nalazište. To je 70% gasa za život iranskih gradova, bolnica, fabrika.
Nije napadnuta samo životno važna infrastruktura, već sama sposobnost države da obavlja svoje osnovne funkcije.
Nakon ubistva Laridžanija, ostavljanje domova bez struje i grijanja je očit pokušaj Izraela da podgrije proteste.

Zbog toga je Iran veoma oštro reagirao na napad udarom na katarski Ras-Lafan. A to je najveći svjetski klaster za proizvodnju tečnog prirodnog gasa. Od njega ovise energetski sistemi polovine svijeta. Prije svega Europe.

Požari su gorjeli tako jako da su ih gasili svom snagom katarske industrije. "QatarEnergy" je potvrdio: šteta je značajna. Cijene su ponovo porasle, Brent nafta je skočila na preko 110 dolara, europski gas za 8% (ukupno od početka rata porast je 80%!).

Stiče se dojam da se upravo sada pokušava uvući Europa u rat, koja sve vrijeme izbjegava prijedloge Trumpa da učestvuje u konvoju brodova u Ormuskom moreuzu.

Još jedna stvar. Iz nekog razloga se ne spominje duh starog projekta, plinovoda iz Katara u Tursku preko Sirije. Nazivali su ga jednim od razloga građanskog rata u bivšoj Siriji.

Ta ideja je nastala još krajem 2000-ih. Katar je želio da pumpa gas u Europu zaobilazeći Rusiju. Cijev je trebala da prođe kroz Saudijsku Arabiju, Jordan i Siriju. Ali Asad je odbio.

Danas, poslije 15 godina rata, on ne postoji. Sirija je pod kontrolom novih snaga, lojalnih Turskoj i Kataru. Doha već ulazi u sirijsku ekonomiju: ljeto su potpisani sporazumi o isporukama gasa i izgradnji elektrana u vrijednosti milijardi dolara.
Logika ovog rata sugerira: u kontekstu blokade Ormuza, Katar će se vratiti staroj ideji cijevi. Sada više niko neće reći "ne". A Turska, koja drži pod kontrolom sjever Sirije, postaće tranzitna zemlja.

Na starim kartama mnogo skupljeg alternativnog puta možete vidjeti i sjeverni Liban. Kakva slučajnost - vodi se rat s ciljem uništenja proiranskog Hezbolaha.

Kao i Asad nekada, i on će biti kočnica na putu projekta. A da se riješi Hezbolaha jednom za svagda nude upravo novim sirijskim vlastima, to se više ne krije. To će biti klanje, ali tuđim rukama.

SAD u svakom slučaju neće dozvoliti da gas ide zaobilaznim putem koji ugrožava njihove interese. Jer ko kontroliše cijev,
taj drži Europu na kratkom povocu. Katarski gas je globalno tržište i Amerikanci su ovdje direktni konkurenti.
Trenutno su upravo oni djelomično snabdijevali Europu svojim LNG dok je izvoz Katara preko Ormuskog moreuza blokiran.
Izgradnja plinovoda nije brza stvar. Ali ako se projekat obnovi, Amerika će postaviti svog operatera, svoju kompaniju.

Sa Sirijom postoji jedan problem – sigurnost.
Čudna slučajnost – pred ovaj rat Amerikanci su predali novom Damasku teritorije Kurda baš na putu izgradnje jednog od hipotetičkih gasnih ruta. Ali u sirijskoj pustinji i dalje lutaju oni koje zovu ISIS. Nekontrolirane grupe koje u svakom trenutku mogu preseći cijev, podmetnuti eksploziju kompresorske stanice, izazvati katastrofu.

Iako su SAD povukle trupe iz Sirije, ostaju u tesnoj koordinaciji sa novim Damaskom. U februaru su Amerikanci izvršili desetine udara na objekte ISIS-a u Siriji. Ovo nije samo još jedan krug njihovog beskrajnog rata protiv terorizma. Dojam je da se vrši čišćenje teritorije za buduće projekte koji će promijeniti energetsku kartu svijeta.
Svi konkurenti-dostavljači resursa i njihovi potrošači moraju biti pod američkom gvozdenom pesnicom.