Geografija Irana postala je najveća prepreka za vojne planove SAD-a i Izraela u trenutnom sukobu na Bliskom istoku. Nepristupačni planinski lanci i nepregledna prostranstva čine kopnenu invaziju logistički nemogućom, dok kontrola nad ključnim moreuzima direktno ugrožava stabilnost globalne ekonomije.

Iako se sukob na prvi pogled čini kao visokotehnološki rat, surova geografija diktira pravila na terenu. Iran posjeduje ogromnu teritoriju zaštićenu planinskim lancima Zagros i Alborz, koji čine prirodne odbrambene slojeve koji su kroz historiju iscrpljivali svaku invazionu silu. Bilo kakva kopnena kampanja bi po troškovima, broju vojnika i logističkom opterećenju daleko nadmašila operacije u Iraku ili Afganistanu, što takvu opciju čini strateški neprihvatljivom od samog početka.

Prirodna tvrđava i ograničenja zračnih udara

Zbog ovih ograničenja, težište sukoba se prebacuje na zračni i pomorski domen, ali i tu geografija igra ključnu ulogu. Dok su zapadni i južni dijelovi države izloženiji napadima, duboki unutrašnji regioni su zaštićeni udaljenošću, teškim terenom i ograničenom infrastrukturom. Što se vojne operacije kreću dalje ka istoku, to je teže održavati pritisak i preciznost udara, što značajno smanjuje efikasnost dugotrajnih operacija zapadnih snaga.

Na moru se odnos snaga u potpunosti mijenja u korist Teherana. Položaj Irana uz Ormuski prolaz daje mu nesrazmjeran utjecaj na globalne tokove energije. Iranskim snagama nije potrebna potpuna kontrola nad moreuzom, već samo sposobnost stvaranja nesigurnosti. Čak i ograničeni poremećaji mogu izazvati nagli skok cijena nafte, enormno povećanje troškova osiguranja i nestabilnost lanaca snabdijevanja širom svijeta.

Energetski čvorovi i globalni ekonomski rizik

Druga kritična tačka je moreuz Bab el-Mandeb, gdje akteri povezani sa Iranom mogu proširiti blokade na trgovačke rute u Crvenom moru. Zajedno, ova "uska grla" pretvaraju regionalni rat u sistemski ekonomski rizik za cijelu planetu. Sposobnost Irana da apsorbuje pritisak i produži trajanje sukoba sugeriše da vrijeme ne radi u korist njegovih protivnika.

Umjesto brzog poraza, iranska strategija se oslanja na postepeno podizanje cijene eskalacije za protivnike – finansijski, logistički i politički. U tom smislu, Teheran treba samo spriječiti odlučujući poraz, dok geografija i izdržljivost obavljaju ostatak posla, čineći svaku stranu intervenciju preskupom za održavanje, prenosi kanal New Rules na Telegramu.