Skoro četiri sedmice nakon početka operacije "Epski bijes", predsjednik SAD-a Donald Trump tvrdi da Washington vodi pregovore s Teheranom – razgovore koje Iran poriče, dok istovremeno okuplja hiljade vojnika na Bliskom istoku, prenosi Stav.ba.

Ono što je 28. februara počelo kao zajednička američko-izraelska zračna kampanja usmjerena na iransku vojnu infrastrukturu, do posljednje sedmice marta proširilo se u najveće raspoređivanje vojnika u regiji od rata u Iraku.

Jedna udarna grupa, povezana s nosačem aviona USS Abraham Lincoln, trenutno je operativno aktivna u zoni borbenih dejstava, dok je nosač aviona USS Gerald R. Ford privremeno van funkcije zbog popravki u Mediteranu.

Zračna kampanja pogodila je više od 9.000 ciljeva širom Irana, uključujući lokacije povezane s bivšim vrhovnim vođom ajatolahom Alijem Khameneijem, sjedište Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), objekte za balističke rakete, centre za proizvodnju dronova i pomorska sredstva, prema podacima Centralne komande SAD-a (CENTCOM).

Američki zvaničnici navode da je više od 140 iranskih brodova oštećeno ili uništeno. Iran je odgovorio skoro svakodnevnim raketnim i napadima dronovima usmjerenim na Izrael, arapske države Perzijskog zaljeva i američke vojne baze, dok je efektivno zatvorio Hormuški tjesnac za većinu komercijalnog brodarstva.

Uski plovni put, kroz koji svakodnevno prolazi oko 20 posto svjetske nafte, postao je centralna strateška tačka sukoba.

Upravo u tom kontekstu Washington sada pojačava svoje kopneno prisustvo.

Američki predsjednik Trump nije skrivao svoje namjere u sedmicama prije prvih udara.

- Imamo veliku silu koja ide prema Iranu. Imamo puno brodova koji idu u tom pravcu. Za svaki slučaj, imamo veliku flotilu koja ide tamo i vidjet ćemo šta će se desiti - rekao je novinarima krajem januara. 

Nakon što su američki ratni avioni ranije ovog mjeseca napali ostrvo Kharg, Trump je u objavi na Truth Socialu naveo da su njegove snage "uništavale" vojne ciljeve tamo, upozoravajući da bi naftna infrastruktura ostrva mogla biti sljedeća ako Iran ponovno ne otvori tjesnac.

U utorak je Pentagon naredio da se otprilike 2.000 vojnika iz 82. zračnodesantne divizije američke vojske počne prebacivati na Bliski istok, prema izvještajima američkih medija.

Ovo raspoređivanje pojačanja pridružuje se dvjema ekspedicijskim jedinicama marinaca koje su već na putu sa suprotnih strana Pacifika. Američki ministar odbrane Pete Hegseth potvrdio je da je CENTCOM zatražio pojačanje kako bi proširio operativne mogućnosti.

Američki državni sekretar Marco Rubio izjavio je na konferenciji za Kongres da će SAD možda morati fizički osigurati nuklearni materijal unutar Irana.

- Ljudi će ga morati preuzeti - rekao je, ne precizirajući ko.

Iako još nije odobrena nijedna kopnena operacija, konvergencija američkih marinaca, amfibijskih snaga, elitnih padobranaca američke vojske i komandne strukture na nivou divizije označava značajno proširenje američkih vojnih mogućnosti.

Tri sile, jedno ratište

Pojačanja koja idu prema Zaljevu sastoje se od tri različite formacije, od kojih svaka ima različito porijeklo, rutu i vremenski okvir.

Prva je Amfibijska grupa Tripoli, fokusirana na jurišni brod klase America USS Tripoli i 31. ekspedicijsku jedinicu marinaca (MEU). Nakon što je 13. marta krenula iz Saseba u Japanu, grupa je prošla kroz Malajski prolaz i do 23. marta stigla u Diego Garciju na Britanskoj teritoriji Indijskog okeana. Očekuje se da će ući u područje CENTCOM-a krajem marta ili početkom aprila.

Druga je Amfibijska grupa Boxer, formirana oko jurišnog broda klase Wasp USS Boxer i 11. MEU, sa sjedištem u južnoj Kaliforniji. Grupa je napustila San Diego između 19. i 20. marta. Prešavši otprilike 22.200 kilometara, ne očekuje se da će stići u borbenu zonu prije sredine aprila.

Treći kontingent čini oko 2.000 vojnika iz Snaga za hitni odgovor 82. zračnodesantne divizije, sa sjedištem u Fort Braggu u Sjevernoj Karolini, što je posljednje u nizu američkih vojnih pojačanja za regiju.

Zajedno, dvije grupe marinaca osigurale bi SAD-u 4.500 marinaca i mornara u regiji. Uz kontingent 82. divizije, skoro 7.000 dodatnih vojnika raspoređeno je od početka sukoba.

USS Tripoli i 31. MEU

USS Tripoli, amfibijski jurišni brod klase America, veći je od dva broda marinaca koji plove prema Zaljevu. Bazirana u Sasebu uz USS New Orleans, ova grupa je dio isturenog prisustva američke mornarice u zapadnom Pacifiku.

U međuvremenu, 31. MEU sastoji se od oko 2.200 marinaca i mornara, a čine je ojačani bataljon s artiljerijom, amfibijskim vozilima i specijaliziranim jedinicama.

S dužinom od 261 metra i težinom od 45.000 tona, USS Tripoli može djelovati kao laki nosač aviona za letjelice F-35B, dok istovremeno može prebacivati marince zrakom i morem.

31. MEU je jedina stalno raspoređena ekspedicijska jedinica Korpusa marinaca. Prethodno je učestvovala u operaciji "Pustinjska lisica" 1998. godine, patrolirajući kod Kuvajta tokom krize oko inspekcije oružja u Iraku. Operacija "Pustinjska lisica" bila je četverodnevna američko-britanska kampanja bombardovanja Iraka u decembru 1998. godine, koju su naredili tadašnji američki predsjednik Bill Clinton i britanski premijer Tony Blair.

USS Boxer i 11. MEU

Druga amfibijska grupa fokusirana je na USS Boxer, jurišni brod klase Wasp sa sjedištem u San Diegu. Ova grupa uključuje i brodove USS Comstock i USS Portland, a nosi 11. MEU baziranu u Camp Pendletonu u Kaliforniji.

USS Boxer je napustio San Diego 19. marta, a prema američkim vlastima, raspoređivanje je ubrzano za otprilike tri sedmice u odnosu na plan. Udaljena oko 22.200 kilometara od Omanskog zaljeva, grupa je najmanje tri sedmice daleko od ratišta i dolazak se ne očekuje prije sredine aprila.

Kao i USS Tripoli, USS Boxer može nositi avione F-35B, helikoptere i druge potporne platforme. 11. MEU uključuje oko 2.200 marinaca i mornara, uz dodatnih 2.000 mornara na tri broda.

Ova jedinica ima bogato borbeno iskustvo u Zaljevu. Tokom 1990–1991. bila je dio plana amfibijske obmane kojom su iračke snage zadržane duž kuvajtske obale. Ta kampanja uslijedila je nakon iračke invazije na Kuvajt i uključivala je koaliciju od preko 700.000 vojnika iz 35 zemalja. U augustu 2004. godine, 11. MEU je vodila operacije u iračkoj provinciji Najaf.

82. zračnodesantna divizija

82. zračnodesantna divizija iz Fort Bragga služi kao jezgro XVIII zračnodesantnog korpusa američke vojske. Oko 2.000 vojnika iz Snaga za hitni odgovor sada je poslano na Bliski istok.

Ova formacija veličine brigade može se rasporediti bilo gdje u svijetu u roku od 18 sati. To je glavna jedinica vojske za "nasilni ulazak", obučena za padobranske desante, zauzimanje aerodroma i osiguravanje terena. Međutim, u početnoj fazi se raspoređuje bez teškog oklopa, što ograničava njenu sposobnost odbrane teritorije od protivnapada.

Divizija ima dugu historiju, od Normandije u Drugom svjetskom ratu do Zaljevskog rata 1991. godine, Afganistana 2001. i Iraka 2003. Također je mobilizirana na Bliski istok u januaru 2020. nakon što su SAD ubile Qassema Soleimanija, visokog komandanta IRGC-a.

Šta bi ove snage mogle učiniti?

Stručnjaci smatraju da je gomilanje snaga usmjereno na specifične misije, a ne na opću kopnenu kampanju.

Ruben Stewart, viši saradnik za kopneno ratovanje na Međunarodnom institutu za strateške studije (IISS), izjavio je za Al Jazeeru da kopnena kampanja trenutno nije vjerovatna. Napomenuo je da je invazija na Irak 2003. zahtijevala oko 160.000 vojnika za zemlju četiri puta manju od Irana, dok se trenutno raspoređene snage sastoje od oko 3.600 boraca.

- Ove snage su namijenjene za diskretne, vremenski ograničene operacije. To su snage za brzi odgovor, dizajnirane za racije, zauzimanje ključnog terena i kratkotrajne misije - rekao je Stewart. Istakao je da nedostaju teške oklopne jedinice i logistika potrebna za dugotrajni rat.

Ipak, sastav snaga sugerira tri moguća scenarija:

1. Zauzimanje ili blokada ostrva Kharg.

2. Čišćenje iranske obale radi ponovnog otvaranja Hormuškog tjesnaca.

3. Osiguravanje iranskog nuklearnog materijala.

Ostrvo Kharg je ključno jer preko njega ide 90 posto iranskog izvoza nafte. Stewart smatra da je osiguravanje Hormuškog tjesnaca najrealniji operativni scenario. Zauzimanje Kharga je tehnički izvodivo, ali nosi veliki rizik eskalacije, dok bi osiguravanje nuklearnog materijala zahtijevalo mnogo veće snage.

Admiral James Stavridis upozorio je da bi svaki napad na Kharg naišao na masovne napade iranskih dronova, raketa i brzih čamaca s eksplozivom.

Diplomatija uz eskalaciju

Vojno jačanje odvija se uporedo s neizvjesnim diplomatskim naporima i predstavlja "sredstvo pritiska, a ne nužno odluku o ratu", kaže Stewart.

Trump je 24. marta izjavio da su SAD i Iran postigli sporazum od 15 tačaka, ali je Iran to negirao. Portparol Ministarstva vanjskih poslova Esmaeil Baghaei rekao je da su samo primili poruke preko "prijateljskih država".

Trump je izdao ultimatum Iranu od 48 sati da otvori Hormuški tjesnac, ali je kasnije rok produžio za pet dana, navodeći "produktivne" razgovore.

U središtu diplomatije je Pakistan kao posrednik. Načelnik pakistanske vojske, feldmaršal Asim Munir, razgovarao je s Trumpom, dok je premijer Shehbaz Sharif razgovarao s iranskim predsjednikom Masoudom Pezeshkianom. Sharif je javno ponudio da Pakistan bude domaćin pregovora, što je Trump kasnije podijelio na svojoj društvenoj mreži Truth Social.