Bosna i Hercegovina ima veliki problem koji više nije moguće gurati pod tepih niti ga relativizirati frazama o "incidentima", "huliganima" ili "navijačkim sukovima".  To je problem hrvatsko-katoličkog ekstremizma koji se iz političkih kuhinja stranaka sa hrvatskim predznakom, prije svega HDZ-a, prvo prenio na polje društvenih mreža, nakon čega je došao i u medije a već nekoliko godina se počinje manifestovati i fizički, doslovnim (neo)terorističkim napadima, uglavnom na pripadnike bošnjačkog naroda, piše Stav.ba.

Uzmimo u obzir tek nekoliko od stotinjak primjera.

Godine 2020 hrvatski "huligani" naoružani automatskim oružjem upadaju u većinski bošnjačke mahale u Mostaru uoči utakmice Zrinjskog i Veleža. Nakon toga, 2022. godine, ponovo hrvatski "huligani" napadaju, ovaj put djecu, kadete Željezničara, uoči utakmice ova dva kluba.

U 2024. godine u Masilnama kod Stoca je opet grupa hrvatskih "huligana" izvršila drumsko razbojništvo te presrela automobil bošnjačkih povratnika i teško pretukla njih četvoricu. Godinu nakon toga su napadnuti učenici mostarske gimnazije kao i sarajevski učenici koji su obilazili Mostar, opet od strane hrvatskih "huligana". U međuvremenu su se desile desetine manje medijski propraćenih napada od kojih bi trebalo naročito izdvojiiti kruženje hrvatskih "huligana" većinskim bošnjačkim naseljima Mostara u automobilima i oportunističke napade na djecu. Tokom ove godine već imamo upad hrvatskih "huligana" iz Hrvatske u blizinu tuzlanskog aerodroma te napad na navijače beogradske Zvezde, nasilje u Širokom Brijegu, napad hrvatskih "huligana" na građane u Stocu zbog transparenta o Srebrenici te najnoviji drumski napad na saobraćaj u blizini Mostara. Uzorak opetovanog ekstremizma koji je daleko više od huliganstva i prelazi u teroritičko nasilje je sasvim vidljiv.

Takva situacija nije nastala preko noći već je prošla nekoliko faza. Najprije je u političkim istupima, po medijima i na društvenim mrežama građen narativ o navodnoj "ugroženosti Hrvata" i njihovoj "majorizaciji" od strane Bošnjaka. Zatim je taj narativ internacionalizovan kako bi konkretne i unaprijed planirane radnje dobile legitimizaciju.  Taj narativ naravno nije ni raspirivan da bi ostao samo na riječima jer svaka politika koja godinama ubjeđuje vlastito biračko tijelo da je ugroženo, da je napadnuto, da mu neko "otima prava", neminovno proizvodi ali i vrši mobilizaciju onih koji su "za dom spremni" da tu navodnu nepravdu "isprave" vlastitim rukama.

Situacija je naročito teška u Hercegovini gdje hrvatska politika danas pokušava da putem stalnog podgrijavanja konflikta niskog intenziteta, koji se pored redovne diskriminacije bošnjačkih povratnika od strane lokalnih vlasti sada počinje voditi i (neo) terorističkim napadima "huligana" na Bošnjake, očuva a zatim i učvrsti rezultate etničkog čišćenje izvedenog u sklopu presuđenog Udruženog zločinačkog poduhvata zvanog "Herceg-Bosna".

Na žalost, Hercegovina, kao i još poneki dijelovi države,  prostori su u kojima rat nikada nije u potpunosti politički razriješen. Separatističko zločinačke strukture koje su tada nastale, ideje koje su tada artikulisane i teritorijalne ambicije koje su tada provođene, pogotovo od strane Republike Hrvatske nikada nisu do kraja delegitimisane. Čak ni presudama međunarodnih sudova. Naprotiv, u hrvatskoj politici i dobrom dijelu hrvatskog društva one su preživjele, prilagodile se i nastavile postojati u blažim, ali prepoznatljivim oblicima. No u ovom slučaju, "prilika čini lopova" a zbog vanjsko političke situacije "lopovu" su čini da ima "priliku".

Sve je u jednu ruku nevjerovatno slično radikalizaciji koje je hrvatsko društvo prošlo između dva svjetska rata a koje je na kraju rezultiralo genocidom nad nehrvatima tokom drugog svjetskog rata, naročito Srbima i Jevrejima koje je radikalna hrvatska politika u tom vremenu označavala kao glavne krivce. Od 1993. godine "dežurni krivci" su Bošnjaci.

Ako uzmemo u obzir da za razliku od NDH, druga verzija te iste ideje, sada  zvana Herceg-Bosna, nije nikada do kraja adekvatno kažnjena sada na sceni imamo pomaljanje treće, mutantske, verzije ovog hrvatskog ekstremizma koja se rađa iz mijazme današnje vanjskopolitičke situacije rastućeg kršćanskog nacionalizma i podivljalog genocidnog cionizma koji su u privremenom savezništvu. To što će se te dvije nemani neizbježno na kraju sukobiti nije neka osobita utjeha za nas u Bosni i Hercegovini jer će mnogo prije toga svojom sinergijom izazvati teške posljedice na trusnom tlu poput našeg.

U tom konteksu je indikativno da se nakon ulaska određenih izraelskih procionističkih paraobavještajnih struktura i sumnjivog kapitala u Hercegovinu, u ovom najnovijem UZP-u naziru metode cionističkog okupatorskog aparata koje isti primjenjuje u Palestini. Baš kao što u okupiranoj Palestini združeno protiv palestinskih starosjedioca djeluju jevrejski doseljenici i izraelske okupacijske snage tako i u najnovijem valu antibošnjačkog nasilja u Hercegovini možemo vidjeti sinhronizovane napade na Bošnjake od strane "neformalnih" maskiranih ekstremističko-terorističkih grupacija praćenih ambivalencijom službenih organa ili čak njihovom represijom srpam bošnjačkih žrtava kada se ove usude odbraniti.

Situacija je naročito eskalirala od kada su strani centri moći na vlast nametnuli nelegitimnu Trojku na vlast jer je njena servilna politika spram HDZ-a dodatno osokolila hrvatske esktremiste koji su pomisilili da je došlo njihovih pet minuta, trenutak kada mogu nekažnjeno da napadaju i šikaniraju Bošnjake.

Krajnje je vrijeme, možda i zadnji trenutak, da državni organi i sigurnosne agencije počnu ozbiljno tretirati problem hrvatsko-katoličkog ekstremizma koji je direktna prijetnja stabilnosti države i sigurnosti njenih građana. Ne samo Bošnjaka već i Hrvata kojima ekstremizam nije ničega dobrog donio, ni 1941 a ni 1993. godine.